Noć je bila mlada.Bilo je ljeto i u zraku se osjećao topao zrak.Mjesec nam je obasjavao put.Put do grada prepunog ljudi.Prepunog naših lovina...Letjele smo iznad grada i spustile se tamo gdje je bilo najviše ljudi.Šetale smo Gornjim gradom,a ljudi su nas nekako čudno gledali.Možda zato što smo bile obučene skroz u crno,a blijeda put i kristalno plave oči su se jedino isticali na nama.Ili je to bilo zato što su gledajući nas tako osjećali neko strahopoštovanje prema nama.Ne znam...a i ne zanima me...
*Sviđa mi se to što možemo letjeti.-kaže mi Majandra
*Da,fora je.-odgovaram joj pomalo nezainteresirano
*Kakve još nsposobnosti imamo?-pitala me
*Svakakve.Vjeruj mi,jednom ćeš mi bit zahvalna za to što sam te pretvorila u vampira.-gledam ju i lažem joj
*Već sam ti zahvalna.-odgovara mi
Znala sam da u tome što je vampir nema ničeg dobrog.Samo vječna patnja.A ona mi je ipak bila zahvalna.Možda joj se stvarno sviđa ovakav život...a možda mi je lagala kao što sam i ja njoj...Nisam joj htjela ulazit u misli...nisam htjela saznat istinu...
Dok smo tako šetale Gornjim gradom naišle smo na grupicu dečki i cura.Brzo smo se sprijateljili.Ako se može tako reći,s obzirom na naše kasnije planove.Dva dečka su se odmah zapalila za Majandru i mene.Zavele smo ih i otišle u mrak.Svaka u svoj kutak...
Zvao se Dario i bio je poprilično pijan,ali to ga nije spriječilo u nakani da me dobije.Ili bolje rečeno da ja dobijem njega.Mazili smo se,a onda sam mu zarila očnjake tako snažno da je njegovo beživotno tijelo samo tupo palo na pod.Pila sam.Ovako se ja sad prehranjujem.Osjetila sam njegovu krv kako se polako spušta niz moje tijelo,i daje mi snage da preživim još jedan dan...Pustila sam ga i pogledala u njegovo lice na kojem je bio prestravljeni izraz...sada se oko njega nakupila velika lokva svježe krvi...Okrećem se i odlazim od svoje lovine...
*Selene!-Začujem Majandrin glas
Odmah sam potrčala u smjeru odakle je dolazio povik.I tamo sam ju našla...Stajala je u mračnom kutu.Samo su joj se oči sjajile.Plave oči u kojima se vidio strah.Na usnama joj je još bilo krvi...svježe krvi...a njena lovina je beživotno ležala pored nje.
Pogledam u to šta ju je toliko plašilo.Odmah sam ga prepoznala.Stajao je na dvije noge ili da bolje kažem na dvije šape.Veliko dlakavo tijelo ostavljalo je sjenu nazidu od koje bi se svakom sledila krv u žilama.
Vukodlak.
Nisam mnogo znala o njima jer mi Victor nije rekao cijelu priču.Znala sam samo da su u ratu s nama.I bilo je i više nego očito da je vukodlak želio ubiti Majandru.Režeo je na nju i polako joj se približavao.Znala sam što moram učiniti.Izvukla sam pištolj i pucala u njega.Dva srebrna metka pogodila su ga u leđa.Zarikao je i krenuo prema meni.
*Selene!-vrisne Majandra
*Bježi u sklonište i pazi da te ne prate!-brzo joj odgovaram
Bježala sam.Bježala sam od jedine vrste koja je bila jača od mene.Mnogo jača.
Popela sam se na prvu zgradu koju sam vidjela.Ali on je i dalje išao zamnom.
Kada više nisam imala gdje pobjeći odlučila sam se boriti s njime.Ali bezuspješno.Zamahnuo je svojom velikom šapom i ranio me po ruci.Krvarila sam.Nisam imala druge.Uzela sam pištolj i pucala u njega sve dok više nisam imala metaka.A kad sam ga pogledala,on je ležao na podu.Ali više nije bio zvijer,nije bio krvožedni vukodlak koji me je želio ubiti pod svaku cijenu...sada je bio čovjek...bespomoćan kao i svi smrtnici...Bio je tako mlad i tako lijep...Pogledam ga još jednom...ali morala sam ić...
Zatrčim se i skočim sa krova zgrade,a moja krila se rašire.Letjela sam tako prema našem skloništu i gledala te obične ljude...te smrtnike...I tada sam ga ugledala.Promatra me.Promatram i ja njega.Tajanstveni mladić obučen sav u crnom.Ali u njegovim očima vidjelo se da nije smrtnik...Njegove oči bile su iste kao i Victorove oči...
Post je objavljen 10.08.2006. u 20:39 sati.