Kad sam bila mala, moji su me prijatelji na moru uvijek zezali da sam Vlajina. Ja sam ih ispravljala govoreći da sam Matićeva, misleći da su moju obitelj zamijenili s nekom susjednom iz istog vikend-naselja, kako se to onda zvalo. Na što su se oni smijali, a moj je stari dobijao fraze, jer je to mamino prezime, a ne njegovo. Trebalo mi je neko vrijeme da shvatim da mi did i baba nisu Bračani. I mean, who could blame me? Provodili su veći dio godine u kući na Braču, tamo sam ih viđala, kojekakvih rođaka do u sedmo koljeno bila je vječno puna kuća, hoćeš u Zagrebu, hoćeš na moru, a i prije no što sam se naučila odupirati i vikati 'Hooooooooću moooooooooore!', vukli su me po tisuću sela Dalmatinske zagore i BiH, opet, naravno kod rođaka.
Pa su mi, između moj otočkih vršnjaka i mame, uspjeli objasniti da se Vlajina odnosi na činjenicu da potičem iz Zagore (pristojna verzija) odnosno s kamenjara (nepristojna verzija, koju sam kao takvu shvatila tek kasnije, jer mamino se selo zvalo 'Kamensko', pa je kamenjar bio logičan).
Mamin kamenjar nisam posjetila već jako dugo, no prošlog sam ljeta posjetila prijateljičin. (Talk about birds of a feather: među šačicom prijateljstava koje sam nakon fakulteta održala, jedno od najboljih je s djevojkom iz Splita koja podrijetlo vuče iz Tugara, što je basically kamenjar ponad Omiša, albeit puno civiliziraniji od onog moje mame koji je podno Kamešnice). Anyway, moja se stara vječno hvalila kako su oni tamo u tom kamenjaru izmislili pizzu. I onda bi počela jedna od njenih priča, za koje nikad ne znaš koliko su točno romansirane njenom maštom, o jelu od blitve koje se ne isplati radit za mene jer ne volim češnjak. ?
I tako sam se prošle godine vratila s mora, debelo poslije ponoći, ostavila joj lokalni poljički specijalitet na koji me prijateljica odvela u Tugare prije povratka u Zagreb na stolu u kuhinji i otišla spavat, luda od umora. Nisam ni sanjala da će me probudit idući dan u cik zore, i drat mi se telefonsku slušalicu "Ma di si našla tako dobar soparnik!" Mmmmm, kaj?! "To je ono o čemu sam ti pričala, to je preteča pizze!" oduševljeno je cvrkutala moja stara, objašnjavajući mi koliko je to jelo teško napraviti, traćajući usput bližu i daljnju rodbinu i kulinarske sposobnosti ljudi koje sam ja već debelo ispozaboravljala.
Iskreno, za češnjakom i nisam luda. Ali zbog soparnika sam spremna promijent mišeljenje. Preteča pizze ili ne, soparnik je fenomenalno ukusno jelo, i čini mi se, jedan od specijaliteta hrvatske kuhinje koji nije dovoljo razvikan. Hence this post. To je jelo od tijesta, blitve, kapula, bijelog luka i maslinovog ulja koji doista izgleda kao ogromna pizza. Peče se u kominu i reže na komade istog izgleda kao pizzacut. Kažu da je pravljenje soparnika jedan od najstarijih običaja u poljičkom kraju, a tijesto se razvlači na ogromnim drvenim okruglim pločama koji se zovu sinije. Možda se zove soparnik jer kad se peče para od blitve koja se između dva tijesta kuha izdigne gornje tijesto u zrak. A možda je to samo moja brija. Navodno je Napoleon bio toliko lud za tim jelom da danas postoji i francuska verzija.
Iznenadilo me to što se recept za soparnik može pronaći na Coolinarki, no nije me iznenadilo da u detaljima bitno varira od onog što su mi o njegovom spravljanju ispričali u Tugarama. A i slika koja uz recept ne odgovara u potpunosti onome što je meni u tom selu bilo posluženo. Nekako sumnjam da se pravi soparnik može napravit bez pravog komina. But maybe I am, too, getting old.
Srećom, prtljanje po vlastitoj kuhinji ili pozvanstvo s nekim iz Tugara nije nužno ako želite jesti soparnik. Tko god se sada nalazi u blizini Omiša, neka svrati surta u Dugi rat oko 20:00 i proba onaj pravi, poljički. Iz komina nekoliko kuharica. Tamo se, naime, održava 2. FESTIVAL POLJIČKOG SOPARNIKA. Meni, gore na Ugljanu, slina curi već na samu pomisao. Kakav je festival bio prošle godine, pogledajte tu, a za one koji će ga, poput mene, propustiti uvijek ostaje jedan gospodin koji, kako mi je nedavno ispričala moja zubarka, Bjelovarka udana za jednog Vlajina, na omiškom placu subotom prodaje soparnik na komad. U slast!
Post je objavljen 18.08.2006. u 08:35 sati.