Boris na prvi pogled nije djelovao genijalno. Poznavatelj je, ipak, mogao uočiti sjaj u njegovim očima, tipičan za šumske ljude čija je mudrost izrasla na asfaltu urbane džungle. Onima koji bi mu se dopali otkrio bi neki od svojih koana.
- Ako se nalazite na vrhu zgrade koja se ruši, kojeg ćete se učenja prihvatiti? - pitao je često Boris.
Kula koja se ruši
a dvojica padaju
Munja prosvjetljenja
Šumski čovjek ili ne, Boris je vremenom pomalo zastranio. Dosta se toga nakupilo na njemu. Sreo sam ga pretprošle godine na seminaru poznatog ekstrasensa, koji je u međuvremenu od sedamdesetih postao propovjednik spiritualne autonomije.
- Sada recite: Ako sam ikad dao dozvolu nevidljivim bićima da uđu u moje energetsko polje, sada je povlačim. U prošlosti, sadašnjosti i budućnosti...
Zvuči banalno, ali Boris je to ponovio s munjevitom iskrenošću Vajre. Unutarnji ga Buddha nije iznevjerio. Isčistio se u minuti i izašao na cestu kao slobodan Čovjek. Zgrade su se srušile, a Učenje je uvijek i sada tu.
Nikad ga više nisam vidio.
Ode, ode još jedan
na onu drugu obalu
O, kako je malena
Post je objavljen 10.08.2006. u 15:29 sati.