Marketing
Đeletovci
U životu su najbitnije tri stvari: imati dobar plan, biti organiziran i imati prijatelje koji imaju novaca.
Plan smo imali: obići Valpovo, Donji Miholjac i Beli Manastir. Isti je doživio tek sitnije izmjene kada smo odlučili otići u Viroviticu. Zadnja neznatna korekcija dogodila se kada smo shvatili da ipak prvo treba vidjeti Vukovar i Vinkovce.
Organizacija je također bila vrhunska: trebalo nam je tek nekoliko mjeseci za realizaciju plana.
Prijatelji koji imaju novaca nikada nisu bili upitni. Svi moji prijatelji imaju novaca. Što je samo još jedan dokaz koliko se suprotnosti privlače.
Jedne lijepe nedjelje krenuli smo za Vinkovce. I završili u Lipovcu. Đeletovcima. Tovarniku. Da bismo došli u selo o kojem već mjesecima imam mokre snove – Mikluševce. Selo u kojem žive Rusini.
Isprva su bili malo sramežljivi, kasnije su izašli na ulice ne bi li pažljivije proučili jedino dvoje turista u novijoj povijesti Mikluševaca. Bilo mi je lijepo. Bila sam hepi. Gledala sam svoje male Rusine koji i ne slute koliko ih volim. Zamišljala sam kako živim na početku Rusinske, malo niže od crkve. V je pokušavao čuti kojim jezikom pričaju, ali mala bića govore tiho. Možda i nama nešto prišapnu slijedeći put.
Putujući kroz nepregledna polja suncokreta (koja su me o.d.u.š.e.v.i.l.a.) stigli smo i do Vukovara, grada heroja.
Nešto je uništeno, nešto je sređeno, nešto čeka restauraciju, a nešto i u uništenom stanju služi za održavanje Vukovarskog salona. Ljetnog salona? Salona mladih? Zaboravih točan naziv, ali ideja mi se jako svidjela. Sjeli smo na terasu sa pogledom na Dunav i obavili jedan od najboljih ručkova u mojoj karijeri. Vukovar je definitivno jedan vrlo simpatičan gradić. Za kraj pogled na vodotoranj, od kojeg se koža ježi a razgovor zamire. Kako bih danas razmišljala da me rat zatekao u Vukovaru?
Borovo naselje. Borovo selo. Zašto su mjesta koja izgledaju najidiličnije prošla u ratu najgore horor priče?
Dosta je razmišljanja o pitanjima na koje neću naći odgovor. Idemo u slavonsku metropolicu. Idemo u Osijek. Zahvaljujući detaljnim i iscrpnim uputama pronašli smo centar. Nakon
bezočnih napada na moj lik i djelo, trgovanja mojim rodicama, izlaganja vječnih istina na temu žena i kako ih uloviti, nabacivanja mojim omiljenim riječima i objašnjavanja kako više nisam jutarnja rosa, približilo se vrijeme za odlazak kući. Vrijeme leti kada si u društvu feministički nastrojenih Hrvata i sineasta.
V kaže da je Osijek prekrasan. Jest prekrasan. V bi išao opet. Podsjetila sam ga odakle smo. Jedan posjet provinciji je sasvim dovoljan, sada nam više nitko ne može prigovoriti da smo zatucani snobovi iz metropole. Drugi posjet? Zakaj?
Danas sam zadovoljnija, umornija, siromašnija i još uvijek ne kužim tekst pjesme 'Dodirni mi kolena'.
Pozdrav od putujuće
E.
Post je objavljen 10.08.2006. u 14:12 sati.