(3)
no za razliku od udavača, ženici iz drugih gradova, samom činjenicom što su postajali domazetovi, nisu stjecali državljanstvo republike. bračna sveza se nije računala niti ta činjenica uvažavala, kad je bila riječ o podanicima republike.
biti stranac u dubrovniku moglo se samo kraće vrijeme. republika je jasno razgraničavala stalni od privremenog boravka, baš iz razloga što je bila trgovački centar juga i preko nje se odvijao tranzit roba uz sudjelovanje svih rasa, vjera i naroda. zato je bez obzira na društveni status domazet, bez dubrovačkog državljanstva, bio u svakom pogledu obespravljeni stranac.
no nudilo se je rješenje i reguliranje takvog statusa. uvjet je bio preseljenje cijele obitelji u dubrovnik. ovo je zapravo značilo preseljenje svih poslova, pokretne imovine, a u konačnici i nepokretne, koja je vremenom prodavana uz fizičko preseljenje osobe.
u dubrovnik su prelazili ne samo vlastela, istaknuti i vrlo bogati ljudi nego su tu dolazili i poslovni ljudi iz srednjeg sloja društva. konstantin jiriček će, spominjući preseljenja iz kotora, naglasiti kako je veliki val preseljenja u dubrovnik bio evidentiran do pred kraj 14. stoljeća, kad se primjećuje njegovo opadanje, od 1384., jer ono prati opadanje kotorskog bogatstva.
uglavnom, ženidbama izvan uskog kruga, dubrovačko plemstvo se uredno regeneriralo, a dubrovnik popunjavao novim žiteljima u redovima vlastele (i ne samo njih), sve u interesu probitka republike.
to je razvidno iz mnogih primjera sklopljenih predbračnih ugovora, čije su kopije bile sastavni dio arhive dubrovačkog notarijata.
ti novi, posebice muški, članovi komune i republike postajali su članovima velikog vijeća, a kasnije su obnašali i sve druge patricijske zadaće. spomenuti beneša je bio u nekoliko navrata knezom, primjerice.
dakle, vremenom su se asimilirali u dubrovčane.
Post je objavljen 10.08.2006. u 10:39 sati.