Posljednji dani prošli su mi uglavnom u smijehu. Imala sam gošću-prijateljicu koja je prvi puta bila kod mene i uopće u mom gradu. Inače sam Duh Sveti upoznao nas je i zbližio. Prije dvije godine bila sam na jednom seminaru u Zagrebu, gdje od stotinjak nazočnih nisam poznavala nikoga osim dva predavača i jednog organizatora. Za vrijeme pauze djevojka koja je sjedila pored mene u dvorani prišla mi je i komentirala kako je zima. Započele smo razgovor, pa se ustanovilo kako je i nju i mene jedan od predavača zvao na kavu nakon predavanja. Tako je i bilo. Budući sam ja bila smještena u nekom hotelu, za koji sam znala samo adresu, nagovorila me da otkažem nećaku koja je trebala autom doći po mene i odvesti me do mog smještaja. Rekla je da ona blizu stanuje, pa ćemo uzeti njen auto i da će me ona prebaciti. Kako je to bio susret vjeroučitelj- nisam uopće imala dileme i pristala sam. Dok smo se vozile prema hotelu priznala mi je da je podnijela molbu za promjenu radnog mjesta (u istim krugovima samo bliže). Izrekla je sumnju u jedan detalj koji bi joj mogao predstavljati problem. Kako sam ja prijateljica organizatora (kod kojeg je ona išla za posao na razgovor) potaknula sam ju da se slobodno pozove na mene u razgovoru i iskreno sve ispriča. Razmijenile smo brojeve telefona i nakon nekoliko dana javila mi je da je primljena. Od onda se redovito čujemo telefonom, više mi neda da budem kod rođaka kada sam u Zagrebu, a eto sada je bila i kod mene.
Iako je jučer ujutro otišla, još uvijek su mi usta razvučena u smijeh koji nam nije silazio s usana ove dane. Toliko smo bile zarazne da su se svi koje smo susreli samo priključivali našem smijehu.
Bože, hvala ti na prijeteljima!
****
AVANTURA KOKA I ROKA
Koko i Roko bili su dvije vlasi koje su živjele na istoj glavi. Bili su veliki prijatelji, jer su rasli zajedno. Najviše od svega voljeli su se igrati s prijateljima. Kad bi bilo puno peruti, oni bi načinili male loptice i bacali ih jedni drugima ili bi se urotili protiv nekog čuperka ili protiv zalisaka. Uvijek su bili veoma veseli, ali kad bi ruka ušla u kosu, svemu tome došao bi kraj.
Kad bi se neka vlas odvojil od ostalih, bili su jako žalosni; neke od njih posijedile su od tuge. Nitko nije znao zašto se neke vlasi odvajaju i odlaze. To je za sve bila velika tajna. Jednoga dana, dok su bili pod tušem, Roko ostade zaljepljen na spužvi i poče vikati:
- U pomoć! U pomoć!
Koko ga pokuša dohvatiti, ali nije uspio. Uto se spužva udalji nekamo od glave, a Roko ostade u zraku dozivajući:
- Koko, u pomoć! Kokooo!
Glas mu se sve više gubio u daljini. Ostale vlasi počele su tješiti Koka govoreći:
- Smiri se, ne čini gluposti! Učiinili smo što smo mogli. Sad je sve gotovo.
Koko je, međutim, neprestano ponavljao:
- To mi je prijatelj, ne mogu ga samo tako napustiti.
Kad je kosom prolazio češalj, on se uhvatio tako čvrsto da se jednostavno iščupao.
- Odlazim! - povikao je.
Zalepršao je zrakom, a zatim pao u veliku posudu punu tople vode. Tu opazi spužvu koja je iščupala Roka. Zapliva po vodi vičući:
- Roko, gdje si?
- Tu sam! - povika Roko sa spužve.
Koko dopliva do spužve i dvojica se prijatelja radosno zagrliše.
Roko ganut reče:
- Napravio si glupost, Koko, ali znao sam da ćeš mi priskočiti u pomoć.
- Napravio sam to jer smo prijatelji - odgovori Koko.
- Znam da smo prijatelji, ali što ćemo sad? - upita Roko.
- Baš nas briga, važno je da smo opet zajedno - odgovori Koko.
Obojica skoče sa spužve i zaplivaju prema rubu. No u taj čas voda se poče gibati prema jednom otvoru koji je sve gutao. Koko i Roko se pogledaše iznenađeni i, ne dvoumeći ni časa, stisnuše se čvrsto jedan uz drugoga da se nikad ne odvoje. Otvor je i njih progutao. Nisu znali kamo idu, ni što će se s njima dogoditi. Nije im to bilo ni važno: nisu se bojali jer su bili zajedno. Bilo što da se dogodi, prave prijatelje ništa ne može razdvojiti.
Post je objavljen 10.08.2006. u 08:05 sati.