Čujem da Dražen Ladić vodi repku mladih, no nema veze, to sam čuo prije par sekundi pa to sad pišem, no pravi razlog zbog čega sam tu jest...
Izrael je ušao u šesti tjedan ofenzive na Libanon. Da, čuo sam to na dnevniku i potreslo me, ali jednostavno, ja sam takva osoba, stalo mi je do drugih, jako, jer ja ni sam ne znam što dolazi poslije smrti, ali nećemo o tome sad, nego, ja to čujem iz svoje fotelje, pijem vino sa Denijem i boli me kurac. Tako je bilo i sa Vukovarom, svakodnevno su javljale svjetske TV agencije, ali svi su se kao sažalijevali, ali u biti bilo nam je svejedno, sve dok ne osjete to na svojoj koži. A Hrvatska je to osjetila, bez daljnjeg. Sad se sjetimo kroz šta smo sve prošli, Vukovar, Zadar, Oluja, Bljesak, i gdje smo sada. Tako je sada Libanoncima, svijet je uz Izrael, kao nekada uz Srbiju(sjetite se embarga za oružje od UN-a(embargo-zabrana uvoza)) i ja ne znam što će biti dalje, a najviše me boli što ne mogu učiniti ništa. Evo ja i Deni smo sad popili malo i ja sam sa stao pisati, ali svejedno želim da se zamislite koliko smo u biti sebični i tromi kad je netko drugi u nevolji. Katastrofa svakog čovjeka i osobe je to što uživa u tuđoj nevolji, sve dok je njemu dobro, a kad njemu postane loše, onda onaj drugi uživa u njegovoj. Tu su uvijek sažalijevanja državnih službenika, ali u biti je to to. Eto, do čitanja, i do trijeznjenja, sada slijedi rasprava mene i Denija.
Post je objavljen 10.08.2006. u 01:10 sati.