Rusalkine priče: O ružama i Ružinoj

Ružina (ulica) oduvijek je bila prepoznatljivi znak mojega grada.
Tijekom vremena (koje ja pamtim) mijenjala je imena no za mene je bila i ostala – Ružina.
Jer, pravi stari Esekeri (moja baka, na primjer) uvijek su je zvali Ružinom.
Kao što je i Desatičina za moju Aurelu uvijek ostala Desatičina, a NAMA, potom Konzum – Kod Miokovića i Čavića....

Ružina Retfalu spaja s centrom grada.
To je (bila) ulica malih kuća s velikim vrtovima iza njih. Vrtova (barem ne velikih) već dugo nema. «Progutala» su ih «naselja» interpolirana u vrtove koji su razdvajali Ružinu i Ilirsku. ( A ni Ilirska odavno više nije Ilirska...)

I malih kuća sve je manje. Zamjenjuju ih grdosije od 4 kata, s nizom stanova za prodaju.
Kao žrtve te gradnje padaju i stara stabla. Umiru zajedno s kućicama nad kojima su se nadvijala poput kišobrana.

Kad pješačim, Ružinom obično idem na posao. Ružinom sam, kao dijete, s mamom i mlađom sestrom obično subotom išla do pijace.

Pri kraju Ružine jedna je kuća malo «stršala» iz niza. Tu bismo se sestra i ja obično sakrile i viknule Buuuuu! prolaznicima koji su nailazili.

Rado bih se danas sakrila iza toga ugla i viknula: Buuuuu! rušiteljima stabala i graditeljima rugoba.
Ali .... ni toga «ćoška» više nema.

Dođe mi da više ne prolazim Ružinom.

Moram ponovo pročitati Andersenovu Staru kuću:
« Pozlata svud otpade, svinjska koža ostade...»
Moj najdraži buket ruža


Niije uvenuo ni u mome sjećanju, a ni na ovoj fotografiji.
Postao je zlatna uspomena.



U sjećanje na sve bake – moju, Ignisinu, Kokinu ....

Post je objavljen 09.08.2006. u 21:59 sati.