Vratila se ja iz zemlje Helena – čila, odmorna, prpošna, pocrnjela i nadahnuta. Suprotno onome što ste možda iz prethodnog nazovi-posta zaključili, nisam provela odmor s povećalom pod jednom, a Watsonom pod drugom rukom, u potrazi za gramatičkim prijestupnicima, leksičkim zločincima i sintaktičkim nasiljem – te su stvarčice jednostavno naletjele. Kako sam slikala rodosku akropolu, plaže uz Egejsko more i sjajne bijele kućice u Lindosu, tako sam slikala i neke jezične tvorevine na komercijalno toliko važnom jeziku u Grčkoj. S jednakim guštom.
Ako očekujete klasičan putopis popraćen bogatom zbirkom fotografija, morat ću vas razočarati. Ovo će biti drukčije, nadasve praktično štivo - kontrolni popis važnih stavki koje i sama često zaboravim, a vrlo su važne za cjelovitost, kvalitetu i dinamiku moga odmora.
Jeste li, naprimjer, ikada u rukama imali turistički vodič koji vam uz kartu grada, rasprostranjenost crkava, muzeja i ostalih znamenitosti, daje ucrtan pregled WC-a u gradu? Ja nisam. A to mi je iznimno važna informacija. Imam, kako bi se to uglađeno reklo, malo slabiji mjehur, pa bi mi uvelike olakšalo život da vidim koliko ima javnih ili platnih zahoda između muzeja u kojem se nalazim i crkve koju želim sljedeću posjetiti. Odmah znam jel se isplati između otići na kavu i smijem li popiti cijelu bočicu vode ili samo gutljaj. U gradu Rodosu sam oduševljeno otkrila public toilet koji se ne plaća, a vrlo je čist i uredan, na centralnom mjestu, i relativno dostupan gotovo sa svake točke. Plaže također imaju svoje public toilets, što je također krasno – ako vam se više ne pliva, morate se kvasiti samo da biste se popiškili.
Jedan kuriozitet vezan uz grčku zahodsku kulturu – većina toaleta ima simpatične naljepnice tužne zahodske školjke s očima na vodokotliću, koja pati jer u nju bacaju toaletni papir. Papir se, nakon uporabe, baca u koš pokraj školjke. Fuj, da, my thoughts exactly. Ali još je više fuj kad vidite što se dogodi bacite li papir i tako rastužite svoju grčku školjku. Nećemo u detalje.
Ljudi koji ne vole životinje ne vole ni ljude. Grci obožavaju ljude, ali globalni trend humanizacije životinja i borbe za njihova prava nije ih ni okrznuo. Prekrasni Lindos na istočnoj obali Rodosa ima izvrsno očuvanu akropolu do koje vas za 4 eura voze magareći taksiji. U politički korektnim i animalno osviještenim vodičima i putopisima kažu da osoba teža od 50 kg ne bi smjela jahati na magarcu. Amerikancima to preračunavanje iz kila u funte ne ide baš najbolje – primjerci koji su kaskali ispred mene na jadnim životinjama možda se doma i bore za prava jelena i marabua, ali na odmoru si daju oduška i odluče razvaliti pokoju magareću kralješnicu. Zanimljivo je mjesto i Petaloudes, Dolina leptira, koju su Grci popularno turistički nazvali Butterflies. Busevi za Petaloudes voze sa sličicom kljastog leptira i oznakom 'to the Butterflies'. Česi, Talijani, Englezi, Ameri i pokoji Bosanac potrpaju se i buseve ili svoje rent-a-carove i oduševljeno zapale to the Butterflies. I odreda se vrate razočarani. Jer uopće nema leptira, tek poneki stopljen s korom stabla, i trebaš mu mahati sto godina da poleti. Helou?! Pa šta ste očekivali, oblake od leptira? Ili rojeve, ko kad se u crtiću one pčele slažu u svrdlo, bušilicu ili vadičep? Da sreća bude veća, navodni leptiri su noćni leptiri, endemska vrsta, i broj im se zbog turističkih mahalica i svakodnevnog uznemiravanja rapidno smanjuje.
Vidjela sam mnoga mjesta gdje je prometna signalizacija ukras na cesti, a pravila u prometu urbana legenda, ali mislim da ih Rodos (a i veći dio Grčke) dobrano šišaju. Ne dao vam Bog da uđete u bus i ne nađete sjedalo – nagrabusili ste. U najboljem slučaju završit ćete nekoj bakici u krilu, a u najgorem će susjed i njegov susjed završiti na vama, uz manja iščašenja i veće ogrebotine. Gas je najomiljeniji od tri papučice, a svi otvoreni prozori plus krov popularan oblik hlađenja. Vozni red se shvaća kao sugestija, vozač najnormalnije između stanica odlazi tankati gorivo ako naiđe na benzinsku, a na vašoj stanici staje jedino ako još tko ima ući. Hotel s četiri grčke zvjezdice (po europskim standardima 2 i pol do tri) nalazi se preko puta plaže, a ispred nema pješački prijelaz, pa vam sretno bilo. Predlažem ono što sam i sama prakticirala, prijelaz udvoje: jedno zaustavlja auta u jednoj traci po principu živog zida, drugo u drugoj po principu sklopljenih ruku i na koljenima. Prošlo je bez težih posljedica.
Na mnogobrojnim ulazima u srednjovjekovni utvrđeni stari Rodos raznorazne ploče s informacijama, ograničenja brzine, semafor. Nigdje ne vidim prekriženu štiklu. Zašto ja moram doći na 8 i pol igličastih centimetara u tavernu na večeru i otkriti da ću morati svoju glad dokazivati ko preljubnice vjernost hodajuć po žeravici? Ako se opečeš, varala si zakonitoga, ako slomiš štiklu ili nogu, nisi dovoljno gladna. 70% grada je popločano prekrasnim, ali teže prohodnim mozaicima od oblutaka, a ostatak je veoma neravan teren. Iz ovih stopa pišem Lonely Planetu i upozoravam ih da dodaju tu važnu informaciju.
Prošle sam godine bila na odmoru na Jadranu, u prosječnu hotelu na divnom otoku. Bio je last minute, ali nije bilo, kako bih vam rekla, besplatno. Kad sam šefa sale na prvoj večeri uljudno zamolila da nas posjedne negdje drugdje, a ne s nepoznatim parom za isti stol, neuljudni bezobraznik mi je, citiram, rekao: A što biste vi za taj novac? Na Rodosu se ponovila slična situacija, ali tu sam, uz smiješak, dobila drugi stol i džentlmenski pridržan stolac. Prepredeni su ti Grci – pokušaju vas zavaliti na ovaj ili onaj način, a ako ne uspiju, ispune vam želju i pretvaraju se da se ništa nije dogodilo. I sve sa smiješkom. Stoje ispred taverni, bacaju vam komplimente i vuku vas za rukav da dođete k njima. Jasno mi je da je to udica i da ću ja sve to platiti, ali radije ostavljam novce slatkorječivim kicošima koji se slete oko mene negoli uštogljenim kuronjama koji se mi daju do znanja da mogu i bez mene sustavno uništavati hrvatski turizam. Pa nek sam tipično žensko i tipičan konzument.
U restoranima na osami, pogotovu ispod drevnih ruina, trebate jesti jedino ako vam je pitanje života ili smrti – inače 20 eura, koliko na takvim mjestima stoje dva piva i grčka salata, možete pametnije utrošiti. Ne valja jesti ni u onima koji izgledaju previše fensi šmensi (ružice na stolu i prostirke od bambusa), ali ni u onima koji djeluju, štono bi se popularno reklo, rustikalno (plavo obojeni stolci i bijelo okrečeni zidić, te ribarska mreža razapeta između dva kolca?! whatever).
Kome je Grka dosta i zaželi se drugih nacija i kultura, treba znati gdje ih potražiti: Rodos je Ibiza za horde Britanaca kojima su, kao cijenjenim potrošačima, prilagođena čitava naselja, a s jednakom se žudnjom očekuju i Talijani, koji poslovično haraju buticima na high streetu u gradu Rodosu ili se namaču u hotelskom bazenu. Precizne Nijemce izluđuje grčko poimanje vremena i stoga izbjegavaju javni prijevoz i grčke organizirane ture, a Japanci ko Japanci, neumorno trčkaraju s fotoaparatima i naći ćete ih gdje god se ima što obići, pročitati, fotografirati - ljudi vole konstruktivan odmor. A svatko ima svoju viziju i konstruktivnog i odmora. U to ime, yamas, do sljedeće kostrukcije!
Post je objavljen 09.08.2006. u 15:41 sati.