Dokaz da se čovjek uistinu na sve može naviknuti je i moja životna situacija. Naime ispred zgrade mi je ogromno gradilište, jedno od onih kojim se Banditić užasno ponosi (vidjela bih ga da ima jedno ispod prozora spavaće sobe kao ja). Nemoguće je spavati, jesti, raditi, misliti, gledati TV, prati zube, išta. No, kako vrijeme prolazi, a radovi se svakodnevno odvijaju od točno sedam ujutro (!) do nekad i iza ponoći, naučiš se ignorirati vanjske zvukove, tj. navikneš se na lupanje, deranje, nabijanje, mlaćenje, struganje, brušenje i slično. Toliko se navikneš da se budiš u sedam ujutro u neradnu nedjelju ili na praznik, zbunjen posvemašnjom tišinom.
Međutim, kada mirijadu već usvojenih zvukova s gradilišta upotpuni i pneumatska bušilica te obična bušilica nekog kretena u zgradi koji je baš u osam ujutro odlučio da je sjajno doba za bušenje zidova i ometanje svih stanara u njegovom ulazu, e onda nastupa apsolutna rastrojenost. Ne šalim se. Polubunovna i u polusnu poželjela sam ih sve skupa upoznati sa svojom prijateljicom bazukom. Šteta što se misli tako brzo bistre. Ovako im se mogu osvetiti samo beljenjem kroz prozor.
Neeeeeeeeek nam živi živi raaaaaaaaaaaaaad!
Post je objavljen 09.08.2006. u 10:17 sati.