Marketing
Pogledaj me ocima djeteta
Djeca su, bar tako kazu,
ukras prirode
jer osmjeh svoj svima
sirom svijeta nude.
Ali neki,kada odrastu
ne znajuci ni sami kako ni zasto,
postanu obicne
dvorske lude.
I zato glasam da svatko
tko zeli
cijeli zivot
dijete bude.
Napisala Tea M. meni kao uspomenu u spomenar davne 1999.
A sada izvolite odgovoriti na pitanje:
Zahvaljujem 
Gdje je nestalo dijete? Gdje se skrilo? Moze li tko reci?Pokazat put ka sreci...
Gdje je nestala razigranost?Znatizelja, neiskvarenost...Zasto se pravimo tako odraslima,tako zrelima, toboze pametnima...Zar je mudrost biti ozbiljan? Znati kad sto treba napraviti ili reci? Biti odrastao,hmm...biti rob zivotu...Gdje su nestali oni trenuci kada smo se radovali baloncicima? Kada nismo trazili novac za izlaske,bonove,kada nismo trazili skupocijene materije nego poljubac, zagrljaj,bombon,sladoled...
Jesmo li prestali uzivati u zivotu? Ili smo postali umorni? Umorni od cega? Od simpaticnih djetinjastih gesti, neduznih pogleda...
Zasto ne mozemo i dalje istrazivati kao djeca priznavajuci sebi i drugima da nismo popili pamet svijeta...Sto su postale nase igre?Prljave lazi,prijevare,kockanja...Ne samo kockanja s novcem nego sa svime sto nam dode pod ruku...s tudim osjecajima...Lutke s kojima smo se nekoc igrali sada su postali osjecaji. Lutke koje tren uzimamo,tren odbacujemo s velikom kolicinom ravnodusnosti.Postajemo ubojice,a sumnjam da je to ono sto zelimo...
Gdje je nestalo ono dijete koje ne ce reci da mrzi ukoliko mu netko napravi nesto nazao? Gdje je dijete koje je pametnije od svih odraslih jer zna oprostiti,jer zna da je srce vaznije od ponosa, gdje je nestalo dijete koje vjeruje ne pitajuci zasto,koje pruza novu priliku ne analizirajuci zasluzuje li ju druga starna. I gdje je nestala ona car? Gdje su nestale bajke? Danas sve je vise crne kronike. Gdje su nestala ta mastanja o ljepsim svijetovima?
Gdje je nestala iskrenost?U sto su se pretvorili izlasci? U natjecanja tko ce se vise isprsiti na mjestu s puno publike. Zasto ne bi subotu “potratili” na izlezavanja na travi u krilu drage nam osobe?
Gdje je nestalo povjerenje? O ljubavi da ne govorim...Kao da smo ju zakopali starim razocaranjima i ne dopustamo da izviri na povrsinu,a konstantno jadikujemo kako smo isprazni i kako nas nista vise uistinu ne usrecuje.Zasto smo tako destruktivni?
Ne mogu to vise gledati! Da rukama prekrijem oci i otvorim ih tek kada dodu bolja vremena? Mozda bi dotle proslo moje vrijeme,ako bi uopce i nakon njega doslo do poboljsanja.
Ne zelim cekati! Zelim sada i ovdje biti dijete! Zelim da svi budemo djeca!
Da se igramo ne varajuci, da pjevamo, da se smijemo,volimo.
NJEMU-Zelim da mi obecas ljubav, vjerovat cu ti. Zelim kad mi obecas crtic da ne gledamo horor. (napomena-ovo je matafora,inace volim horore i trilere heh)
Zelim da gradom skakucemo drzeci se za ruke kao onu vecer makar nas svi odmjeravali. Zelim da hodamo brzo jer nas to nasmijava, da bosi obilazimo cijeli grad makar u rukama nosili cipele.
Zelim da se ne bojimo biti sto jesmo. SVI SMO MI DJECA JEDINA JE RAZLIKA U NASIM IGRACKAMA.
Post je objavljen 09.08.2006. u 03:38 sati.