Pregled posta

¤KURT COBAIN: JA SAM NIRVANA; NIRVANA JE JA¤¤

Dnevnici...





Kojeg god godišta bili, nema šanse da slučajno niste čuli za Kurt Cobaina i Nirvanu,
jednu od najznačajnijih grupa '90-ih, koja je u svojih samo nekoliko godina djelovanja
ostavila toliko puno, promijenila smjer kretanja rocka i postala legendarnom, upravo
zahvaljujući svom divnom, ludom, poremećenom, senzitivnom frontmanu Kurtu Cobainu,
koje si je davne 1994. 5.-og travnja oduzeo život pucajući si sačmaricom u glavu (navodno), smatrajući to jedinim izlazom za bijeg od slave.
mogli ste na starom dobrom MTV-ju pratiti razne emisije,
biografije, koncerte i reportaže s mjesta događanja (njihove -Kurta i Courtney- skromne
kućice u Seattleu) pa i izjavu stanovitog detektiva koji je vrlo jasno obrazložio i potkrijepio
dokazima da se nije moglo raditi o samoubojstvu jer položaj otisaka prstiju na pušci ne
odgovara smjeru i daljini iz koje je pucano, a i količina heroina u tijelu ubila bi ga na licu
mjesta odmah nakon ubrizgavanja, jer je bila ogromna, te s tim svim sigurno ne bi mogao
ni primiti pušku, a kamoli okinuti... Dakle, nikad nećemo saznati što se zapravo dogodilo,
činjenica je samo da njega nema...(nažalost...)
Očito je sve u Kurtovom životu imalo dvije strane, a često i više! Tako i ovaj "Dnevnik"
počinje s: "Ne čitaj moj dnevnik kad me ne bude.", a red nakon "O.K. Sad ću raditi,
kad se ujutro probudiš, pročitaj moj dnevnik. Prođi kroz moje stvari i procijeni me."
Sve je počelo jako nevino, naivno i banalno: i on je bio jedan od teenagera koji
je htio svoju gitaru i bend i demo i EP i LP i koncerte, stalno je sastavljao top
liste sebi najdražih i najboljih bendova, albuma i pjesama, radio je svakakve poslove,
većinom je čistio, skupljao je novce da si ubode gitaru, pa je hodočastio po
muzičkim dućanima, svi su ga preveslavali, i konačno si ju je priuštio jednog
dana. Druga preokupacija bio mu je sex (i riječ fuck u bilo kojem smislu).
Skladao je čudne stihove i pisao pisma prijateljima (koja često nije ni poslao).
Bilo kome da piše (frendu iz srednje, curi, bivšoj curi, tati, bubnjaru Melvinsa,
Vaselinesima, Mudhoneyju,..), a pisma se protežu kroz cijelu knjigu, uvijek izjavljuje
da ih voli, cijeni, da mu napišu natrag nešto ako im nije problem i ako imaju vremena,
u biti čezne za kontaktom i komunikacijom, ali se nipošto ne želi nametati, i zato
pisma odišu snažnim emocijama, sarkazmom, humorom, često i kojom prostačinom
i ponekad besmislom na prvi pogled, ali u svemu se ipak nađe značenje. U tom početku
stvarno se osjećao zanos i snaga da se nešto napravi iz ničega, i priželjkivala se
slava, a na kraju se nije znao snositi s posljedicama koje mu je svjetska popularnost donijela.Tragično. Tužno. I baš šteta.
Zbilja je zanimljivo i vrlo uznemirujuće kako je to početničko ushićenje splasnulo i
pretvorilo se u rutinu i dosadu i kako je nestalo inspiracije i uopće volje i želje za
životom. I jasno je davao do znanja i pjesmama i postupcima i riječima da
namjerava napustiti ovaj naš svijet i zbilju (npr. za album "In Utero" napisao
je da je "posvećen mrtvim rođacima, koji su na sigurnom, topli i puni sretnih osmijeha...")
No, par stvari se nije promijenilo do samog kraja, osjećaj krivnje što je bio
Amerikanac i još uz to to bijelac i ljutnja prema tzv. rock kritičarima i desničarima.
Pred kraj ogorčenost se samo povećavala, u početku je bilo ono tipično psovanje
i pljuvanje, a kasnije puno žešća razina, da navedem samo jadan primjer: "Ja sam daleko
od toga da bih sjedio i ležerno raspravljao s desničarima opsjednutima
kontrolom svega, koji su glavni krivci za uništavanje umjetnosti.
Također vrlo uznemirujuća, ali i dovoljno jasna činjenica je i kako i zašto je
postao ovisnik o heroinu, velikom 'H' kako ga je često nazivao. Prvi put ga
je upotrijebio u svojim bilježnicama dok je opisivao susret s Melvinsima, naročito
njihovim bubnjarom Buzzom, kada je zapisao: "Među novostima bio je i H (koji
dosta mijenja čovjeka), Buzz ga je trošio..." Kasnije se dosta često u biti opravdava
zašto ga je i on sam koristio, koliko dugo i uvjerava (valjda sam sebe) da nije ovisnik.
Naime, Kurt je bolovao od nečega što mu je uzrokovalo gadne bolove u želucu, i
nemogućnost jedenja, bez da nakon toga ne izbaci sve iz sebe. Milijarde pretraga,
guranja cijevi u želudac, a da mu nikad niti jedan doktor nije rekao u biti što mu
je, zašto se tako osjeća i što će mu pomoći. Samo jaki lijekovi, a o njima postaješ
ovisan.


Pa, budući da su ga svi smatrali junkijem, zašto on to ne bi i postao. I tako je
mjesec dana bio na heroinu, bilo mu je lakše, nije postao ovisnik, tada mu je bilo
ok, nije ga bolilo ništa, skinuo se s njega, ali nakon je sve opet bilo po starom.
("Now I forget just why I taste, oh yeah I guess it makes me smile..." -
čuveni stih najvećeg hita s kojim se Nirvana upisala u legende i vječnost
"Smells Like Teen Spirit"). I zasigurno niste znali da je Teen Spirit parfem
koji je voljela nositi Kurtova bivša djevojka Tobi Vail.
Iz stranice u stranicu, čitajući "Dnevnike", čas ćete umirati od smijeha,
zatim ćete se pitati o čemu on sad to priča (iliti 'what the hell??'),
povezivat ćete link po link i u biti shvatiti da je čovjek čak predvidio svoju
budućnost u čudnovatim maštarijama proizašlim iz puke zajebancije (tri
osvojena Grammyja, 36 tjedana na prvom mjestu Billboardove ljestvice,
dva puta na naslovnici Rolling Stonea, od strane Newsweeka i Timesa
prozvani najoriginalnijim, najprovokativnijim i najvažnijim bendom '90-ih...).


Naići ćete na mnoštvo skica pjasama prije nego su se uobličile u svoj
savršen konačan oblik, tekstove koji će se samo svojim manjim dijelom
redova kasnije pretočitii u svima nam dobro poznate hitove, mnoštvo
komentara i opaska urednika koji su totalno na mjestu i odgovaraju stilu
pisanja "Dnevnika" te nam pobliže objašnjavaju o kojim osobama, stvarima
ili pojavama se radi u njegovim bilješkama, tekst je preveden zaista najbolje
što se moglo, naravno u svakom prijevodu se gubi dio izvornoga duha, ali
tu jedva da se osjeti taj gubitak...Naravno, na svakoj stranici nalazi se i
skenirana originalna stranica Kurtove bilježnice, u cijeloj svojoj magičnoj
privlačnosti, dječje (ne)uredno, simpatično, s bezbroj sitnih detaljčića koji
nam oduzimaju pažnju.



Na kraju vas ostavljam s Kurtovim ogorčenim pismom (nekom) uredniku:
"Pismo uredniku: Mislio sam da ću svijetu dati do znanja koliko volim ljude.
Mislio sam da ću pokušati stvoriti nešto što bih osobno volio slušati, jer
velika većina ovozemljske umjetnosti je neopisivo sranje. Pa ipak osjećam
da je davanje sudova gubitak vremena. I koji sam ja kurac da se proglašavam
autoritetom ovlaštenim za kritiziranje"..."Kad malo bolje razmislim možda
sam samo probao dati svijetu do znanja koliko volim sebe. Poput Hipokrita
u hipijevskoj kripti. Mrzim sebe i želim umrijeti. Ostavite me na miru. Voli vas Kurdt."
( kurt se volio potpisivati KURDT)





Post je objavljen 08.08.2006. u 21:20 sati.