HROC super napreduje, pa sam odlučio objaviti još jednu svoju priču.
Moja marelica!
Dan je bio pri kraju, i jesenski akvarel rastočio se na krošnjama drveća golemog, ali podosta neurednog vrta. Svaka od njegove tri etaže bila je povezana starim i trošnim kamenim stepenicama. Charlie je izašao iz kuće i uzdahnuo. Svjež zrak s aromom smole koja je curila iz višnje pred ulazom osvježio mu je grlo. Krenuo je umornim korakom prema vrtu i, popevši se stepenicama na najvišu etažu, zagazio svojom cipelom u suhu travu. Rijetko kad je bio ovdje bez kosilice i košare za marelice koja je rasla ovdje posljednjih nekoliko desetljeća. Upravo pod njom nalazio se Sinke, dečko od kojih sedam godina u izgužvanoj majci He-mana žute boje i malim, plavkastim hlačicama. Charlie je znao da Sinke jako voli tu majcu, i mnogo puta ga je morao potplatiti crtićima na Z3 programu kako bi je dječačić promijenio prije odlaska u školu ( prije toga bi u njoj spavao ). Ali nešto ovaj put nije bilo «normalno», ukoliko je išta i bilo «normalno» kod sedmogodišnjaka. Prizor je bio nadasve smiješan- Sinke je stajao pored marelice nespretno vezan jednim užetom za njegovo deblo. Njegovo lice je bilo mrko, i neka doza karakteristične dječje ljutnje mogla se osjetiti u njegovim obrvama koje nije mogao jače namrštiti. Pored njega, na travi, nalazila se hrpa starih stripova. Charlie je prišao i naslonio se na marelicu laktom.
«Vidim, uzeo si stripove»-rekao je mirno.
Sinke je i dalje ostao namršten, šutio je, držeći slobodnu ruku opušteno na hlačicama.
«Nešto me je zanimalo»-nastavio je Charlie-«Već si dva sata ovdje, ali kada sam prvi put došao nisi ih imao. Svi su ti prijatelji još na moru- tko ti ih je donio?»
Sinke je i dalje šutio.
«I kako ih čitaš ako si zavezan za marelicu?»
Sinke je počeo mrzovoljno mrmljati sebi u bradu «Imao sam ih i prije, ali sam ih skrivao». Zatim je okrenuo glavu na stranu . Charlie se nasmiješio.
«Nemoj me zezati. Promatrao sam te s prozora u kuhinji. Nisi stalno vezan. Kad vidiš da netko dolazi, brzo se zavežeš za marelicu. Kada nikog nema, sjediš na stepenicama i čitaš stripove.»
«Lažeš!»- rekao je Sinke glasno, ali u glasu mu se osjetila zbunjenost.
«Ne lažem. Čitao si ih dosad, a kad si shvatio da idem po stepenicama, brzo si se zavezao s tim štrikom.»
«Nisam!»
«Jesi! A što misliš, da ti ja ne mogu taj tvoj štrik potrgati i odvesti te na večeru samo tako?»
«Ne možeš.... to je čarobni štrik.»
«To je štrik s kojim ja vežem tvoju škodu na pedale i vučem te na uzbrdici jer nisi dovoljno snažan da je sam guraš. Nije nikakav čarobni štrik.»
«Je. Samo ti ne znaš.»
Neko vrijeme su šutjeli.
«Sto put sam te učio kako se veže, a ti i dalje ne znaš vezati niti svoje cipele, niti svoje čarobne štrikove za marelicu! Kako si ovo sebe zavezao? Malo puhne vjetar i ovo bi se raspalo!»
«Htio sam ga pojačati, ali tvoj selotejp je u garaži, a ja u garažu ne smijem otkad sam ofarbao tvoju škodu na benzin s vodenim bojicama. A ovo ne mogu otvoriti!»- odgovorio je Sinke i iz džepa bacio kutijicu flastera na zemlju-« Već dva sata pokušavam otvoriti glupi hanzaplast i s njime pojačati čvor ali ne mogu ga otvoriti a da ne potrgam i flastere.»
«Ne radi se o tome»- odgovorio je Charlie-« Da znaš vezati, ne bi trebao selotejp! A otkud ti hanzaplast? Opet si kopao po lijekovima, je li? Što sam ja rekao petsto puta?»
« Baš me briga! Tebi je mama rekla milijun milijardi puta da nabaviš ključ za ladicu s lijekovima da ja ne kopam po njima i ne otrujem se, pa je nisi poslušao!»
Charlie se naljutio. Ovakve odgovore nije očekivao.
«Osim toga»- nastavio je Sinke-« Kao da sam ja nekakav Skeletor pa da ću jesti sve tablete koje držite u ladici! Pa nisam glup!»
«Rekao sam ti da ne kopaš po lijekovima! A sad ti kažem fino da odvežeš taj čvor i odeš na večeru!»
«E, pa neću!»
«Hoćeš-hoćeš»
«Neću, neću»
«Ja ti kažem da hoćeš!»
«Neću-neću-neću i neću!»
«Sinke.... bit ćeš u kazni! Neću ti dati stripove»
«Boli me briga»-rekao je Sinke-«Sakrio sam si rezerve, imam stripova za čitanje barem mjesec dana.»
«Naravno, kad iste čitaš dvadeset puta!»
Sinke je neko vrijeme šutio, a zatim mrzovoljno odgovorio.
«Još bolje. Duže će trajati.»
Ponovo su šutjeli neko vrijeme. Charlie je zijevnuo i pravio se kao da je sve normalno.
«Znaš, Sinke, čuo sam da onaj Eduard iz tvojeg razreda kupuje disketer za komodorac»- rekao je, češkajući se po ruci-«Sigurno je bio jako poslušan svojim roditeljima kada će mu ga kupiti.»
Sinke je pogledao svojeg oca zbunjeno, njegove obrve raširile su se iz mrkih kosina u pomalo uplašene lukove. Ali uskoro se vratio u svoje mrmljanje.
«Eduard je glupan. Čitav dan samo crta transformerse po klupi.»
«Nije važno, dobiti će disketer»
«Baš me briga.»- rekao je Sinke s velikom količinom ljubomore u glasu. Počeo je nervozno guliti koru marelice, glumeći mirnoću.
«Osim toga, Eduard jede šmrklje iz uha.»
«Šmrklje nisu u uhu, šmrklje su iz nosa»
«E pa on ih ima i u ušima, i jede ih! Neki dan sam ga vidio kako si gura palac u uho do ramena a onda ga liže!»
«Da, ali kada je prestao, tata i mama su mu odlučili kupiti disketer. Ima super igrica za njega!»
Sinke je mrzovoljno stajao na mjestu, ne micavši se ni trenutka.
«Sinke»-rekao je Charlie ozbiljno-«Hajde na večeru. Razumijem te, ali ovo nije rješenje!»
«Nećete mi ga srušiti»-odgovorio je Sinke-«Tu se igram i tu sam napravio svoj aerodrom!»
«Znaš da nam treba lova, Sinke. Vrt ničem ne služi a jako je velik. Prije sam se bavio njime, ali zapostavio sam ga i sad se samo igrate u njemu. A možete se igrati u parku jednako tako.»
«Nećete mi ga srušiti i gotovo!»
«Već sam ti dvadeset puta rekao da ga nećemo srušiti, samo ćemo ga prodati jednom čovjeku koji će napraviti kuću na njegovom mjestu!»
«Ista stvar!»
«Nije točno»- odgovorio je Charlie-«U kuću će se netko useliti, netko tko će možda imati djece pa ćeš imati još prijatelja za igru. U parku.»
«U parku! Ja se hoću tu igrati!»
«U redu, znam da si ljut. Ali ne moraš biti. Danas je bio Tamarin tata ovdje. Ti si bio u školi. On je arhitekt i rekao je da će se teško što napraviti u....»
«Baš me briga što je Tamarin tata bio tu i što je arhuterkt, ja neću da se tu išta gradi!»
«Pa baš ti želim reći. Ovo je prevelika kosina, trebalo bi izravnati teren a nemamo novca za bagere. Ostat će ti vrt.»
«Ha?»
«Ostat će ti vrt, Sinke. Nećemo ti ga rušiti.»
Sinke se prvo uozbiljio, a zatim nasmiješio pun neke dječje nevinosti i zaigranosti.
«Baš super! Uspio sam ga obraniti!»
«Da.»-rekao je Charlie-«A sad mi reci, hoćeš se konačno odvezati i otići na večeru?»
«Hoću! Samo da spremim mačeve u bazu!»
«Što?»
Sinke je pokazao na hrpetinu drvenih klada koje su bile razbacane po vrtu i jednu staru polu-raspadnutu kartonsku kutiju u kutu vrta. Charlie se nasmijao.
«Hajde, pospremi ih, pa hodi na večeru!»
Sinke je razvezao labavi čvor i počeo spremati klade u kutiju. Charlie se zaputio prema stepenicama.
«Hej, tata!»
«Reci!»
«Ti si krelac!»
Charlie se namrštio.
«A zašto?»
«Tamara mi je rekla da sam ja krelac, kad sam na njenu pernicu nacrtao He-Mana i napisao da ćemo se oženiti. Što je «krelac», ne znam, ali sigurno je nešto super kad me tako nazvala. A idem ti stalno na živce kad te pitam što-je-ovo-što-je-ono pa sam te samo tako htio nazvati da provjerim kako ćeš reagirati.»
Charlie je neko vrijeme stajao mirno.
«Dečki»-viknula je Irenne, Sinkeova majka, iz kuće-«Večera!»
Starac se počeškao po glavi, s nekim tihim smiješkom na usnama.
«Hajde!»- rekao je Sinkeu i pošao stepenicama. Sišao je njima, te ušao u kuću još jednom osjetivši miris smole s višnje.
«Kako je Sinke?»-pitala je Irenne.
«U redu»- odgovorio je Charlie-«Sad će stići, čim pospremi mačeve u bazu.»
»Mačeve?»
»Znaš njega.»
Charlie je sjeo za stol i počeo jesti malene knedle ispunjene višnjama.
«Charlie»-rekla je Irenne-« Trebao bi razmisliti još jednom. Sinke je mlad i osjećajan, ali nije od vate. Shvatit će. Nemamo novca, moramo prodati vrt.»
«Znam, Irenne»-rekao je Charlie-«Ali prodaja i gradnja kuće trajala bi godinama. Nemamo baš neke prevelike koristi od toga.»
Zagrcnuo se i počeo kašljati. U tanjur je pljunuo zakrvavljeni komadić knedle.
«U redu?»-pitala je Irenne.
«Da»-odgovorio je.
«Kemoterapija.»
«Da.»
«Uzela sam bolovanje na poslu, šef mi je zlatan- rekao je da će biti plaćen odmor. Možemo se dogovoriti za idući tjedan....»
«Mogu sam»- rekao je Charlie- «A i bit će jeftinije. Pariz je vrlo skup grad.»
Post je objavljen 08.08.2006. u 20:38 sati.