„Mislim da u životu ne možete ne oprostiti. To ne znači da niste razočarani ili da ne žalite zbog pogrešaka koje je neko, do koga vam je stalo, učinio. Ali život je prekratak da ne biste oprostili. Morate opraštati jer će te inače biti zatočenik prošlosti!“
(Hillary Klinton)
Da, pokušavam da se i lično držim ovoga, ali se pitam koliko neko može da ima snage i da uvijek bude taj koji treba da traži pozitivnu stranu u drugim osobama? Da izvlači iz njih. Da ispravlja njihov greške, čak i one koje bi se mogle oprostiti i sa najobičnijim iskrenim „IZVINI, pogriješio sam“. Sad se sjetih Gibonnieve pjesme i stiha „…Moglo bi bit da je lakse umrit nego ljudima rec oprosti…“
Moj problem je slijedeći: moja okolina je na mene navikla da sam uvijek raspoložen , da sam ono što bi se reklo pozitivac. I to je uredu, na neki način i jesam takav, komunikativan i neki će vjerovatno reći na svoj način šarmantan. Znam, skroman također. Ali poenta je u tome da osoba do koje mi je najviše stalo u životu jednostavno nije u stanju da razumije i one trenutke kada ja jednostavno više nemam snage, kada je meni potrebno da imam oslonac, izvor iz kojeg ću možda nekad sebično da crpim energiju. Razumijem da se ima situacija kada i druga strana nije u najboljem elementu, ali … zar ne postoji način da se ako treba malo i odglumi? Ako je već ljubav ono što nas pokreće kako onda da nemamo osjećaj kada nas neko istinski treba i da mu u tom trenutku ne treba još pridika, opravdana ili ne, potpuno je svejedno! Jednostavno potrebni smo, bez velikog ALI!
Zaista nekad ne razumijem ljude…
Post je objavljen 08.08.2006. u 14:51 sati.