Evo, budući da nisam postala prije nekoliko dana, kad je hrvatski narod obilježavao dan svoje nezavisnosti, ja bih iskoristila priliku da sada kažem jedno veliko HVALA svim našim braniteljima koji su pomogli da danas budemo «svoj na svome».
Nije to bio dan kao svaki drugi, to je bio dan kojeg je trebalo ispratiti s poštovanjem, baš kao što smo s poštovanjem i velikim ponosom gledali svoju obranjenu zemlju ´95.
I neka se Mesić rukuje sa Srbijanskim predsjednikom, neka govore da se sve to treba zaboraviti i da trebamo zajedničim snagama krenuti u budućnost, a ja bih rekla da je to samo hrpa običnih BLJUVOTINA kojima se pune stranice dnevnog tiska i kojima se širi nelagoda među građanima Republike Hrvatske i velika ljutnja među obiteljima poginulih vojnika.
Zašto? Zato što se neke stvari nikad neće moći zaboraviti, neke rane nikad neće zacijeliti a o ožiljcima da i ne govorimo.
Neka prođe stotinu godina od tog rata, dapače i tisuću, ali jaz uvijek ostaje. Tko bi samo tek tako mogao zaboraviti sve one krvave gosine kojima su Srbi tlačili naš narod?
Zato molim vas, nemojte mi govoriti o praštanju i zaboravljanju jer neke su stvari ipak preveliki zalogaj da bi ih se moglo progutati odjednom.
Tim više što i dan danas na spomeniku našeg prvog hrvatskog predsjednika, Tuđmana, preko noći iskrsavaju natpisi «Ovo je Srbija» ili «Samo sloga Srbina spašava».
Nemojte misliti da sam neka mrziteljica naroda, da diskriminiram ili sl.
Jednostavno mislim da je previše ljudi koji još uvijek ne traže oprost, kao i onih koji s pravom ne žele oprostiti.
Zajedničkim snagama u budućnost?
Dajte, molim vas! Zar se to i nije govorilo u bivšoj Jugi pa su zajedničkim snagama sva sredstva prikupljana u bivšoj Jugoslaviji odlazila isključivo na jedno mjesto. U Srbiju.
A sad. Sad se traži oprost. Zaborav.
Da bi se opet mogle raditi gluposti.
I sad, iz tko zna kojeg razloga, pada mi na pomisao ona stara poslovica:
«Vuk dlaku mijenja, ali ćud nikada.»
Post je objavljen 08.08.2006. u 13:24 sati.