Kiša bi bila pozitivna promjena. Ali s obzirom da se promjene, bez obzira na predznak, u zadnje vrijeme tako rijetko događaju čisto sumnjam da uskoro mogu očekivati kišu. Bit će sve u redu kad napokon zima zamijeni ove glupe toplo-hladne dane bez ikakvog karaktera i bez imalo određenja.
Osjećam se napušteno, nasukano, prilično izgubljeno, usprkos svim ljudima. Najgore u svemu je što se najusamljenije osjećam među ljudima. Želim nekakvu promjenu odnosa, promjenu stava i mišljenja. Počinjem se gubiti u ovoj gluposti od života, čak mi i pisanje predstavlja ogroman napor. Vjerojatno zato što je sve ono što sam nekada željela reći, što me mučilo i što mi je nekada nešto značilo postalo potpuno beznačajno i glupo. Svako značenje izgubilo se u pokušaju da se isto zadrži.
Nagovještaji nekog boljeg sutra svaki put se izjalove, nestanu i prije nego što se ideja, iluzija, u potpunosti iskristalizira. Ne mogu reći da sam fatalistički raspoložena, iako možda tako zvuči. Jednostavno me nije briga. Uopće mi nije stalo do toga što će se sutra dogoditi. Nemam pojma što radim sa svojim životom. Kamo da ga usmjerim, koji mi je cilj? I kao što rekoh, nije me briga. Zapravo ne tražim utjehu. Ja sam u potrazi za nekom komplikacijom, za nekim događajem, za nekim osjećajem koji će mi zakomplicirati život do te mjere da više neću imati vremena razmišljati o smislu i o razlogu.
Cijeli život sam u potrazi za novom komplikacijom,ali ovo je prvi put da sam svjesna da je čitava stvar umjetna. Sve te gluposti koje su mi oblikovale život rezultat su moje mašte, moje potrebe za dramatikom i za događanjima. I kad se oduzme sva drama, sve lažne želje i potrebe, kad se oduzmu laži uma i obmane, što ostaje? Što je istina u ovom životu i da li ona uopće postoji? Neću uopće pokušavati odgovoriti na ova pitanja, ostavljam ih nekom kome je stalo i tko se želi truditi. Ja osjećam odgovor, ali ga ne mogu oblikovati u riječi, ne mogu ga objasniti, čak ga ne mogu ni misliti, tek ga naslućujem i znam da je istina, da je sve praznina i da je to jedina stvarnost. Sve što mogu jest preživjeti dan. I tako sve dok ne dođe dan kojeg neću preživjeti. Tragedija je u meni.
Shvatila sam da sam čak izgubila podcijenjenu sposobnost da zbog utjecaja alkohola na trenutak zatvorim oči i zamislim da je sve kako je bilo prije. Da na trenutak sanjarim o starim htijenjima, o starim željama i preokupacijama. Na neki čudan način, sve boje su izgubile intezitet, polako blijede i nestaju, a meni nije stalo. Ja samo čekam zimu, čekam snijeg. Čekam onaj osjećaj tišine i spokoja u rano jutro kad mi ništa osim mirisa snijega i nečujnog kretanja života nije važno. U iščekivanju sam trenutka kada ću opet spoznati da postoji neka sila u zraku, nešto jače i više od samog života, nešto važnije i snažnije od smrti. Čekam dan kada ću se opet probuditi, zakoračiti u prezreni svijet i osjetiti poeziju kako ključa u meni, kako me obavija i vodi negdje izvan vremena, izvan zemaljskih stvari, u dubinu onoga što vjerojatno nikada neću moći pojmiti, u dubinu koju nije potrebno spoznati, koju je potrebno samo osjetiti. Ja čekam.
Pitala sam se često kako je došlo do ovoga, kako je čitava stvar uspjela dosegnuti ovu razinu. Pitala sam se kako je sve počelo, koji je bio najvažniji faktor u danima koji su se zapetljali iza mene. Što sam više razmišljala o tome, postalo mi je jasno da je sve u mome životu na neki način vodilo ovome. Jer to je ono što sadašnjost jest, ono što trenutak u kojem jesmo, koji je uvijek nov, jest. Trenutak je ono čemu je naš cijeli život vodio. Trenutak je jedini smisao koji nalazim u čitavom labirintu, jedini obrazac u formuli života. Tragično je nestalan, nestalniji od maslačka zapletenog u uraganu, od iluzije o sreći.
Često se vraćam na tezu u tome kako svaki segment našeg života utječe na našu osobnost, na ono što jesmo. Iako zastrašujuće, i najbeznačajnija odluka, banalni potezi i površna poznanstva se računaju kao važni faktori. Nije potrebno spominjati djetinjstvo, prijatelje, roditelje i iskustva, to se podrazumijeva. Znam da se potonji faktori čine važnijima, ali, koliko god to smiješno zvučalo, sada mi se čini da su te sitnice, detalji, važniji upravo zbog iluzije o irelevantnosti.
Ima nešto lijepo u saznanju da te gluposti kojima ne pridajemo nikakvu važnost vode naše živote prema trenutku. Nešto lijepo i zastrašujuće istovremeno. Film, knjiga, glupa svađa oko mlijeka na hladnjaku, koliko god to apsurdno zvučalo, su leptir koji zamahne krilima i uzrokuje oluju na drugom kraju svijeta. S tim saznanjem koje je zapravo jako jednostavno gubi se potreba kalkulacije i opsesivnog planiranja, kontrola postaje apstraktan, nepotreban pojam. Tko zna kako će sudbonosni leptir biti raspoložen za sat vremena.
Možda život treba uzimati kako Jim kaže, polagano, onako kako dolazi.
Post je objavljen 08.09.2008. u 01:35 sati.