Kad god ti se ćefne/ćedne,
Jest ćeš prince kao - krofne medne.
Pričam Mari kako posljednji Mohikanac Kangrga priča kako su u davna vremena hajduci s obale (nek' nas Bog očuva kuge, gladi, rata i četiriju Kuvačića brata!), od Omiša, upadali na otok Brač noću, pa kad bi pokucali na seoska vrata, iznutra ukućani upitaju:
Tko je?
Pa, ljudi! - odvratili bi hajduci.
Kad bi ukućani otvorili vrata, hajduci bi upali i sve popljačkali i vratili se na kopno. Kad se to ponovilo, Bračni na pitanje tko je i na hajdučki odgovor ljudi, ne bi više otvarali kućna vrata. E, sad, i hajduci su se dosjetili jadu, pa su tada na pitanje tko je odgovorili: Ma, nisu ljudi, nego Bracani.
Pričam Mari kako se u Dvanaest stolica Iljfe i Petrova tobožnji duševni bolesnici, nekoliko sovjetskih intelektualca, u vrijeme staljinskih čistki, spašavajući glave - preko veze liječnika-psihijatra – nađoše u psihijatrijskoj bolnici.
Tko je mogao predvidjeti da će progoniti intelektualce? Moj je otac bio apotekar, i što sam ja za to kriv!? - pitao se apotekarov sin.
Drugi mu ozbiljno odgovara: E, nemoj tako, tovariš, trebalo je predviđati.
Pričam Mari kako su ukrali Nasrudinu konja dok je bio na sijelu.
Hoću konja do jutra, inače… - zaprijeti hodža. Domaćin i ono što je bilo gosta doživješe ovo kao groznju, pa se razletiše, dadoše se u potragu za konjićkom.
Pronađoše ga u trećem selu tek pred zoru.
Je li, hodža, što bi bilo da ga ne nađosmo? - upita domaćin.
Što bi bilo? Ništa. Kupio bih novog…
Rekla Mara da joj više ne pričam priče. Kad god koju prigodno prepriča u svom društvu - gledaju je bijelo.
Naše priče nisu kupus pa će lijepo list po list. Furaju se na neke duge filmove. Tlaka im brstiti. Ovo naše im je čisto zašprehavanje.
Neki dan sam čekajući zeleno na semaforu rekla prijateljici kako je baš dobro da je X u zatvoru i da bi i Y tamo bio, samo da je živ. Da samo znaš kako su me pogledali oni koji su tu, isto tako kao i ja, stajali zbog crvenog.
Post je objavljen 07.08.2006. u 22:10 sati.