«Što se to odjednom desi, koji se to kamen iz temelja izmakne pa sve počne da se ruši i odronjava!?
Život je izgledao kao čvrsta zidanica, ni jedna pukotina se nije vidjela, a iznenadan potres, besmislen i ne skrivljen porušio je ponosnu zidanicu kao da je od pijeska..»
Tekst je to iz moje privatne biblije, knjige «Dreviš i smrt» Meše Selimovića i trenutno savršeno ocrtava moje psihičko stanje.
Kolovoz je, mjesec koji je meni obično najnaporniji, najteži i najsudbonosniji mjesec u godini.
Dok ljudi oko mene uživaju u blagodatima ljeta, ja mukotrpno radim i dajem sve od sebe ali to je zapravo najmanji problem.
Ono što mene u mjesecu kolovozu uvijek i iznova svake godine iznenadi činjenica je da se moj život uvijek i ponovno preokrene naglavačke. Naravno ne mojom željom.
Kakav god plan skrojila, on se sigurno neće objestiniti. Ali ja nikako da naučim.
Nikako da se pomirim sa svitom.
Ovih dana postajem gotovo sa bolom svjesna jednosmjernog toka vremena, naprečac donesenih odluka i njihovih važnosti. I sitnih pod pritiskom trenutnog raspoloženja počinjenih grešaka koje rastu, nadimaju se i pretvaraju u ljudsku sudbinu, moju sudbinu!
Postajem svjesna da se neke stvari događaju samo jednom, a zatim nestaju u prošlosti ostavljajući nas zauvijek izmijenjene i obilježene.
I što mi je činiti?
Moj racio zna odgovor, moja velika vjera u dragog Boga također svitli i obasjava mi put, ali moje srce je tužno i ja nemam vitra u jedrima.
Za kraj evo jedne priče koji mi je čitao moj otac kad mi je želio dati do znanja kako treba živjeti život;
Priča veli da su redovnici imali pune ruke posla praveći darove što će ih položiti na oltar u samostanskoj kapeli, a u čast Djevici Mariji. Jer ako je umilostive pustiti će suzu samilosti za napaćeno čovječanstvo. Ali kada su darovi napokon bili izloženi pred jaslicama, kip se nije odazvao. A usred noći je žongler, koji je vjerovao kako joj ništa ne može dati, ušao i počeo pred kipom žonglirati. I žonglirao je tako do samih granica snage i umijeća.
Kip je Djevice Marije prosu suzu , a mali se Isus u njezinu naručju nasmiješio zato što je žongler dao sve što je imao, ne zadržavši u svojoj velikodušnosti za sebe baš ništa.
Tako veli priča.
Na meni je da povjerujem još jednom mome ocu i svemu u što je vjerovao i učio me.
Da se pomolim i ponovim «Hodaj, nebo strpljive voli, hodaj možda se ipak sve u dobro pretvori…»
p.s. Početak kolovoza je, a ja mirišem na «Rush» sve ostalo ne miriše na isto, ne miriše na dobro.
p.s. Svim dragim blogerima, žao mi je ali ne stižem ni čitati koliko želim, a kamo li pisati. Još desetak dana muke, a onda ću žonglirati između vaših blogova, a ne između napornih turista.
Nedostajete mi..
Post je objavljen 07.08.2006. u 20:41 sati.