Kako sam pokisa!! Krenuo sam na posao motorom. Čim sam krenuo pale su mi na čelo 2 krupne kapi kao najava onog šta dolazi. Kako sam se uključio u promet tako je zagrmilo, a kako sam dao gasa tako je zapuhalo. Onda se nebo otvorilo a ja nisam mogao ništa nego nastavit na posao. Sreća da se nisam još spičkao s motora jer je bilo stvarno kritično, a u firmu sam uletio ko pokisla kokoš. Sreća da prodajemo konfekciju pa sam odlučio reklamirati firmu. Prodavačica mi je jedva našla košulju i hlače XXL i obukla me u nešto ajme meni iako se stvarno potrudila. Žena me zvala jel mi treba suha roba a ja sam rekao da se čujemo za 5 minuta kad vidim oću li se uspit obući na poslu. Ona je dobrica moja, međutim sjela u auto i taman kad sam se sredio ona donijela kompletnu odjeću. Sve osim cipela. A zna da prodajem sve osim cipela.
U petak je odigrano 5. i zadnje kolo u prvome krugu. Pobijedili smo Pag sa čak 21:11 mada je kasnije bilo čak i sitnih svađica na račun nečijih minutaža, olako primljenih golova i totalne neozbiljnosti u igri nakon šta smo shvatli da ovu utakmicu ne možemo izgubit sve i da izađemo iz mora i pustimo protivnike da sami igraju.
Navečer je konačno pala i peka u getu (lani ih je bilo više). Valjda baš zato šta je prva, bilo je izuzetno veselo pijano. Brenči je donio skuše za gradele, Bufalo je nabavio hobu za pod peku, a svi su nabavili vino za u grlo. Nešto prije ponoći iz dvadesetak grla pjesma je sama potekla u kaleti (kao u Mišinoj pjesmi, a njegove su inače i bile najčešće na repertoaru). Budući je ta naša kućica u getu u samom srcu starog Primoštena okružena brojnim drugim kućama u kojima spavaju domaći i strani, čekale su se i prve reakcije nervoznih susjeda. Ona baba šta uvijek viče da smo joj ukrali drva se ovaj put nije pojavila, ali je sa obližnjeg balkona provirila neka Englezica koja je dobila i brzi odgovor našeg drčnog Tonija koji je sa 2 srednjaka uzviknu "Fuckin' tourists go home!" To je bilo jako nepristojno ali učinkovito jer se žena povukla i više nije bunila (a donekle se može opravdat činjenicom da se sve odvijalo 5.8) Policija je došla tek u 2.30 (kao u naslovu Johnnyjeve pjesme) uz naše burno odobravanje.
Pa di ste vi dosad? - netko je upitao. -Već smo se pripali da van se nije ča dogodilo. Ajde priznaj koliko ti je tribalo da nas nađeš?- pitao je Baksum mladog policajca znajući da nas u getu nije lako locirat (do kuće se dođe uskom slijepom kaleticom). - Ma naša san vas isprve, bija san ode lani 3 puta. -odgovorio je pandur te se počeo branit kad smo napali sa: Ajde štaš popit? - Momci ne smijem, dajte nemojte da se vraćamo i pjevajte malo tiše. Mi smo rekli da nema problema kontajući da je "malo tiše" vrlo relativan pojam. Noć smo svršili u Aurore.
Subota je isto bila jako vesela. Oko 4 popodne prošetali smo do Bau Bara gdje sam ja veselo uzviknuo: Velebitska!!! Veća sam pričao o mojoj potrazi za njom, a sad je evo viđam sve češće. Do 8 ipo naslagali smo lijepi niz. Račun je bio oko 500 kn, a tura na račun kuće nije došla šta joj nije na čast. Onda smo išli na Užance. To je seoska fešta koja se svake prve subote u kolovozu održava svake godine u drugom selu koje se za taj dan sprema kao da će Tito proć tuda. Kako ima 12 sela to znači da svako selo slavi tek svake 12-te godine, pa onda zamislite koja im je to čast. Čim smo došli vidjeli smo šator, pogodite, Velebitskog. Da sve ne bude tako divno točionik im nije baš bio uštiman pa smo se prebacili na druge štandove. Cijene su bile vrlo niske (npr. veliko karlovačko u boci 8kn) jer mještanima nije bilo do zarade nego da svi posli pričaju kako je dobro bilo. Naravno, platilo je i janje. Ne cijelo, ali Baksum, Brenći i ja smo riješili po kilo svaki. Poslije je bila prava ludnica i uživao sam družeći se sa starosjediocima i slušajući njihove priče po kojima ispada da su baš oni najpametniji na svitu. Oko 6 ujutro osjećao sam se kao Pacino u Nesanici. Nakon rigoleta sve je ipak svršilo sretno.
Post je objavljen 07.08.2006. u 17:44 sati.