Ovih šest tipova
služe nam kao pomagalo
za bolje razumijevanje vlastitoga ponašanja,
kao i ponašanja drugih.
Da bismo se pravilno postavili,
treba razumjeti što se događa.
Nitko se nemože pohvaliti da je potpuno i samo on ostvario neki od ovih porteta. Osobna stvarnost je šarolikija, izmješanija.
A prije svega,
tijek našeg življenja neprestano se kreće između ovih polova: religije, ateizma i vjere.
Vjernik iz straha
...ili točnije, poznatije: integrist. Strah je ono što u dubini pokreće njegov odnos prema Bogu. Stoga je izuzetno važno da se između Boga i čovjeka postavi tvrđava – Crkva: ustanova čvrsta, nepromjenjiva i neuklonjiva; ima hijererhiju koja svoju vlast lako iskazuje znakovima posvećenog staleža: odjećom, govorom, znanjem...; ima Zakon (stvari koje treba vjerovati, stvari koje treba činiti, osobito, koje ne treba činiti, obrede koje treba slaviti, molitve koje treba izgovarati...), koji je također nedodirljiv i neuklonjiv. A da se dokraja istjera strah, ta zajednička sudbina svih ljudi u njihovoj krhkosti, potrebno je da ta Crkva bude netolerantna i da izriče anateme – što u čovjeku konačno uspostavlja sigurnost da je pravedan, da se nema čega bojati, da je određeni pothvat pred Bogom uspjeh, budući da će se božanska kazna oboriti na druge.
Ima također onih kod kojih je strah odviše dubok: oduzeti im tu Crkvu – tvrđavu za njih bi značilo oguliti ih i predati bez zaštite njihovu strahu. To oni ne bi podnijeli; oni bi rekonstruirali tvrđavu.
Temeljni binom jest Zakon i Kazna: 'Ako ne budete molili, kod nas će također nastupiti katastrofe; ako ne budeš išao na misu, Bog ti neće pomoći da nađeš dobru suprugu,...' U raznim stupnjevima uvijek se obistinjuje Pavlova riječ: to su izvrsni vjernici, imaju žarku revnost Božju, ali se varaju gledom na Boga (usp. Rim 10,2).
U ovoj kategoriji ne treba zaboraviti političke vjernike. Kao vuk preobučen u janje, oni podržavaju integrizam, o Bože, nipošto iz potrebe da se sami pokore Zakonu, nego zbog usluge koju ta religija pruža održavajući društvo u hijerarhijskom redu, a dobri narod u strahu i pokornosti.
Egzistencijalni ateist
To je reakcija na religiju iz straha, najčešće burna, zato što se čovjek time oslobađa otuđenja i zato što se takvo oslobađanje nikada ne događa bez muke i bez mržnje. Ono se odvija u različitim oblicima: kao bolna i tjeskobna mutacija u visokoj adolescenciji ili na početku zrele dobi, kao laka i očita osvještenost već od početka adolescencije il kasnije, također kao brutalna i neočekivana pobuna izazvana nekim događajem, što otkriva vrlo staru zasićenost.
Egzistencijalni ateizam je odbijanje da se čovjekova želja prepusti nekoj vanjskoj moći koja ga otuđuje zakonom (što treba i što ne treba činiti da čovjek bude kako treba) i strahom (što će biti ako ne budemo kako treba). Ta snaga za odbijanje je podjednako sam Bog kao i religiozni aparat koji upravlja ovim ciklusom straha i u njemu drži čovjeka, a to su: zakon, grijeh, krivnja, strah, pokornički obredi... to je također odbijanje da se ljudska egzistencija zatvori u binom: zakon – kazna, ili grijeh – milost, da ju se izopači u neku vrstu tjeskobnog hodanja kroz minska polja.
Egzistencijalni ateizam je htijenje da se ljudsku egzistenciju otvori svim ljudskim vrijedostima, budućnosti, eksperimentiranju, osobnoj budućnosti, sumnji, istraživanju, odgovornosti, stvarnim danostima života, slobodi.
Egzistencijalni ateizam je, konačno, odbijanje da se čovjeka prepusti nekom hipotetičkom bogu, nekim religioznim dužnostima koje ga odvajaju od njegovih pravih ljudskih dužnosti, nekom religioznom vjerovanju koje ga odvraća od njegova angažmana i od njegove odgovornosti za budućnost svijeta.
Vjernik korisnoga
Vjernik korisnoga visoko štuje obred: to mu daje snagu da pridobije Boga i da iznudi korisnu pomoć: da nađe stan, posao, zdravlje...
Boga se prvenstveno gleda sa stajališta korisnosti.
Ova religija funkcionira na temelju sasvim jednostavne pogodbe, zamjene, razmjene, katkada potpomognuta vjerovanjem u magičnu vrijednost obreda. Javlja se također u vrlo različitim oblicima. Neki redovito njeguju religiju iz koristi: 'prakticiraju', održavaju dobre odnose; nikad se ne zna kad nesreća može banuti; čovjek se ne smije naći u situaciji da nije 'dostojan', odnosno , dovoljno 'dostojan'. Drugi joj se vraćaju sporadično, osobito kad se zbog kakve nevolje, bolesti ili neuspjeha opet pojavi čovjekova krhkost i s njom bezumna nada da će se naći ublažujući obred.
Ali, korisno nije smo u poručju fizičkoa ili ekonomskoga: zdravlja, posla, uspjeha. U naše doba javlja se u sasvim novim dimenzijama, koje su nam otkrile društene i psihijatrijske znanosti. Obred je potreban da se ustanovi socijalna osobnost jedne zajednice, da pojedinci uzmognu usvojiti tjeskobne tajne velikih postaja života: rođenja, inicijacije, ženidbe, smrti.
Izbjeći nervozu, osobnu ili kolektivnu, također je korisno.
Praktični ateist
Praktični ateist napušta religioznu praksu počevši od adolescencije, ili kasnije, malo-pomalo ili pak bolnim obratom nakon nekog osobito teškog neuspjeha; traganje za korisnim, dakako, ostaje, ali se usmjerava prema pravim sredstvima efikasnosti. Kod drugih se religiozna dimenzija još tolerira, ali samo u onoj mjeri u kojoj se konkretizira kao pobožnost i kao konkretna efikasnost. Religiozna praksa je potpuno napuštena kao beskoriana: ta on proizlazi iz potpunog neznanja o funkcionaronju stvarnosti, iz naivne želje da se izađe iz ljudske situacije koja se sastoji istodobno od snage i od nemoći – uostalom, tu ima toliko motivacija kojima se religiozni službenici znadu služiti, tako oni misle, za obavljanje unosnog zanimanja. Od male svijeće od jednog franka do velike financijske operacije šefa sekte koji obećava ozdravljenje, obilje je primjera koji opravdavaju ovu kritiku religije i , na žalost, blokiraju te ljude na ovoj sterilnoj razini reakcije.
Malovjernik
Ovi tipovi koje pokušavamo opisati u stvarnosti su vrlo zamršeni. Religija straha i religija korisnoga ne isključuju se: može ih se miješati, one mogu prelaziti jedna u drugu. Religija i ateizam također se ne moraju jednostavno isključivati: miješaju se dakle ostaci religiozne prakse, ostaci kritike i odbijanja, pa čak i elementi vjere. Pavi koktel! U ovom razdoblju kritike, sumnje, nesigurnosti i verbalne žestine jednog mišljenja protiv drugoga, malovjenik je vjerojatno najrašireniji tip. Njegova je glavna osobina: nelagodnost. Njegov je položaj: između dva stolca. On još moli, ali točno službenu molitvu, pribiva nedjeljnoj misi, jer se još boji smrtnoga grijeha. On ostaje u Crkvi, ali samo onoliko koliko je potrebno da se ne poruše mostovi, nikad se ne zna. Tvrdi da je vjernik, ali time označuje krhotine nekadašnjeg znanja koje imaju vrlo malo veze s njegovom stvarnom egzistencijom. On može biti čak i svećenik, ali on se jednostavno drži uloge, jezika u kojem on osobno nije prisutan.
Okolina je takva da se vjernik, u ovom ili onom trenutku, neizbježno nađe išćupan iz mirne očitosti religije. I osjeti se 'malovjernim'. Malovjernost je nestabilno i prolazno stanje. Iz malovjernosti se treba uputiti prema vjeri.
Vjernik
To je zadnji portet iz naše galerije. Ipak, nemojmo od vjernika načiniti osobu definitivno ukorijenjenu u vjeri. U stvarnosti realni čovjek kruži između tri pola: religije, ateizma i vjere. Obraćenje se ne postiže jednom zauvijek, iako je točno da se napredovanjem u istini, iskustvu, pa dakle i u nekoj sigurnost, gradi i malo-pomalo prelazi u obitavalište, gdje se stanuje i gdje se može primati. Spokojno.
Ni vjera također u sebi nije neko okamenjeno stanje. Ona poznaje sigurnost, ali ne bezbrižnost. Ona je strujanje, kretanje, ulaganje života s njegovom tajnom i njegovom stvarnošću. Ona je neiscrpno vrelo i beskonačna avantura. Ona je središte i obzor, ali i hod u nesigurnoj ravnoteži. Ona je snaga i sigurnost, ali i krhkost i ranjivost. Ona je živo iskustvo o životu, o kruženju života koji je biblijska povijest, neprekidno ponavljanom shemom, već dovoljno opisala. Za vjernika ovaj čas nema drugog portreta, osim lica Zakejeva koji silazi sa svoje smokve.
(Francois Varone 'Nevolje s odsutnim Bogom')
(objavila. škorpion)
Post je objavljen 10.08.2006. u 10:39 sati.