Kako život nekada zna biti jaaako čudan! Kad na primjer nakon nekog vremena shvatiš da još uvijek voliš osobu koju si nekada jako volio/la. I, što poduzeti? Pa, najbolje bi bilo ništa. Jer, se uvijek nadamo da će ta naša "ljubav" vrlo brzo proći. A, što ako ne prestane? Onda smo u samo još većim problemima i pitamo se zašto se to nama događa i zašto je život tako okrutan prema nama. Sigurna sam da se netko od vas barem jednom pitao ta 2 pitanja. Onda, svi tužni, ne znajući što da napravimo, patimo. Ipak, i patnja je dio života. Makar, dio života kojeg baš ne želimo iskusiti previše (tj. uopće). Kada napokon nekako uspijemo preboljeti tu osobu i kada ju ne viđamo neko vrijeme sve postane bolje, ali, ne za dugo. Opet ugledaš tu osobu, i opet patiš. A još je najgore kada znaš da toj osobi ti nešto značiš. I ta patnja nikako da prođe. Tako bi mogli stalno, u nedogled. Napokon, kad se pojavi "sunce" u našem životu i kada se zaljubimo u neku drugu osobu i s njom smo sretni, ipak kada sretnete osobu zbog koje ste prije patili, javljaju vam se brojna sjećanja i srce ponovo počne jače lupati i osjetimo "onu" toplinu oko srca. I sad se ja pitam jel to ljubav, ili samo sjećanje na nešto lijepo što je nekada bilo i što je moglo i sada trajati?
I sada, tko god će pročitati ovaj post, molim ga da mi odgovori na ovo zadnje pitanje (zadnju rečenicu ovog ajmo reć sastavka gore).
A ovaj sastav posvećujem jednoj svojoj frendici koja će se vrlo vjerovatno prepoznati u ovome.
Do sljedećeg javljanja… Pusa i pozdrav!
Post je objavljen 07.08.2006. u 14:32 sati.