Praznina.
Samo je praznina u meni.
A ono što bi je ispunilo
čini se tako daleko.
Nedokučivo daleko.
E sad, kako je moguće da ljudi uvijek dno svog raspoloženja dotaknu
samo kad im mrak oko njih ulije dovoljno samopouzdanja da sami sebi
mogu priznati da im treba neko...
Je li u tome uspijeh svih slikara, pjesnika i ostalih umjetnika koji pod
okriljem mraka puštaju svoje istinske strahove da izađu iz njih?
Treba li to onda da znači da su sve ljepote svijeta samo plod najdubljeg
bola kojeg nosimo u sebi?
Razmišljam...
Post je objavljen 07.08.2006. u 00:12 sati.