Eto, vratila sam se s jedrenja - doduše, tri dana ranije nego što je bilo planirano, jer nas je ružno vrijeme i iznenadna poslovna obaveza domaćina-skippera (u petak je, baš dok smo bili na Mljetu, doznao da u ponedjeljak mora biti neizostavno u Amsterdamu) ranije pritjeralo u marinu. Doduše, mogli smo ostati i dulje, jer jedriti i upravljati brodskim motorom znamo svih šestero koliko nas je bilo na 15-metarskoj Bavariji, no nitko od nas nema skipperski ispit (hmmm, možda je polaganje ispita jedna od mojih budućih zanimacija, tko zna?).
Pa smo krenuli natrag, i evo nas, večeras smo stigli u Umag.
Inače, bilo je prekrasno - osim zadnja dva dana, kada smo imali povremeno poprilično "debelo" more, s vjetrom i kišom. Spustili smo se do Mljeta, prethodno malo bazali po Unijama, Dugom Otoku, pa skočili do Visa (sorry, Likma, vidimo se drugi puta) i Lastova. Taman smo se usidrili ispred Pomene, kada smo morali krenuti natrag.
No, dobro, nastaviti ćemo još tjedan dana u rujnu, ako bude sreće. Ipak, dobro smo se proveli - plivali, ronili s bocama (ja prvi puta išla ispod deset metara s bocama, priznajem - do sada sam nekoliko puta zaronila u plićaku, s frendom-instruktorom ronjenja koji je bio i sada sa suprugom s nama na brodu. No, nikad od mene Jacques Cousteau - oprema mi smeta, osjećam se kao cjepanica s njome, a najgore od svega je onaj ogavni metalni ukus zraka iz boca, fujjj), sunčali se, fino papali.
Iscrpnije o ovome ću jednom drugom prilikom, sada sam u Umagu (tu ostajem još par dana), čekam da perilica opere prvu turu rublja, da ga izvjesim sušiti i odmah pokrenem drugo pranje.
Malo sam prolistala po vašim blogovima (ijuuu, što ste se raspisali dok me nije bilo!), pravo čitanje će uslijediti sutra - no, moram malo upozoriti ove klinkice iz Umaga koje su komentirajući moj zadnji post,poskočile na zadnje noge i ustvrdile da "blatim" njihov grad jer sam napisala da je vatromet na finalu bio bezvezan i da after-party (a pri tome ne mislim na cupkanje u "Bar,Bar,Bar"-u i opći bijeg publike prije licitiranja za kupnju hladnjaka s potpisima tenisača, čiji je prihod išao za Dječji dom u Nazorovoj u Zagrebu - što je u najmanju ruku bilo sramotno) nije bio niš tako glamurozan kako bi netko čitajući tračerske novine mogao pomisliti - dakle, curice moje, ja sam puno više Umageška nego sve vi ( rođene posljednjih petnaestak-sedamnaestak godina, mahom u Kopru), te imam sva prava na ovom svijetu komentirati, između ostalog, i Umag, koji je i moj grad, barem nekoliko dana mjesečno.
Toliko.
Pa sada, ima li netko kome sam nedostajala?
Post je objavljen 07.08.2006. u 00:13 sati.