Najcrnji dan u povijesti utrka
Kasno proljeće i rano ljeto 1955. bili su užasno razdoblje za automobilistički sport. U petnaestak dana prije starta 24 sata Le Mansa poginula su dvojica ponajboljih svjetskih vozača, Alberto Ascari u Monzi i Bill Vukovich u Indianapolisu. Vukovicheva nesreća bila je pogotovo stravična, jer je njegov bolid u sudaru odignut u zrak, preletio ogradu i, sumanuto se odbijajući i kotrljajući po parkiralištu iza nje, oštetio niz parkiranih vozila. Da su umjesto njih ondje bili gledatelji, masakr ne bi bilo mouće izbjeći. I u Le Mansu su se zabrinuli oko toga, no zaključeno je da je ta staza, sa širokim pješčanim i zemljanim ogradama koje je odvajaju od publike, među najsigurnijima na svijetu. Što je, vjerojatno, bilo istina. Te da se stoga teška nesreća ondje ne može dogoditi. Što nije bilo istina.
U 6:27 poslijepodne, 11.6.1955, Mercedes-Benz Pierrea Levegha na ulasku u ravninu kod boksova, koji tada još nisu bili ničime odijeljeni od staze, naletio je na Austin-Healey Lancea Macklina. Odbačen u zrak, Mercedes je udario prvo u zaštitnu ogradu, a potom i u betonski rub tunela koji vodi ispod staze. Od siline potonjeg udarca dijelovi automobila razletjeli su se na različite strane, poput metka se probijajući kroz zgusnutu publiku, otprilike u visini glave. Francuske vlasti nikada nisu objavile službene podatke, ali zna se da je poginulo više od osamdeset ljudi, uključujući i Levegha. I on i Macklin bili su vrlo dobri vozači utrka izdržljivosti, no možda ne i među najboljima. Može li se nesreću pripisati njihovom manjku vještine ili iskustva? Bilo je i takvih teorija, no sagledamo li nesreću u cjelosti otkrit ćemo da su se u neposrednoj blizini nalazila još dva automobila, a u njima Mike Hawthorn i Juan Manuel Fangio. Njima nitko ne može pripisati manjak vještine – do 1959. nitko treći neće osvojiti titulu prvaka svijeta u formuli 1.
Sumnjam da je ikada postojao izrazitiji favorit za pobjedu u Le Mansu nego 1955. U najboljem automobilu, Mercedesu 300 SLR s brojem 19 nalazila su se dva, po mišljenju većine, najbolja vozača na svijetu, Fangio i Stirling Moss, nedvojbeno najjači vozački par ikada prijavljen u Le Mansu. Ostali – Ferrari, Maserati, Aston Martin i poglavito Jaguar – mogli su se nadati pobjedi samo ako Mercedes s brojem 19 odustane, mada ni protiv druge dvije «srebrne strijele» neće biti lako. U Jaguaru su odlučili žrtvovati auto posade Hawthorn-Bueb i jurnjavom pokušati slomiti Mercedes. Neiskusni debitant Bueb neće se moći nositi s Mossom, ali Hawthorn može ući u borbu s Fangiom. I ušao je. U prvih dva i pol sata neprestano i naizmjence Englez i Argentinac rušili su rekorde staze, jureći naizgled bezumno. Potkraj «šihte» pretekli su i svoje momčadske kolege za krug, one koji su normalno, u unaprijed određenom ritmu kružili stazom. Gonzalezov rekord kruga iz 1954. srušen je – za više od deset sekundi!
Zašto je Fangio pristao na tu jurnjavu? Le Mans se ne dobiva u subotu popodne... Najvjerojatniji je razlog utrka u Reimsu godinu ranije, kada ga je nakon velike borbe Hawthorn pobijedio – jedan od rijetkih kojima je to ikada uspjelo u direktnom nadmetanju. Bilo kako bilo, pred kraj smjene približavali su se boksovima. Vodeći Hawthorn već je dvaput dobio znak za zaustavljanje i sada je naumio to i učiniti, Fangio je trebao odvesti još krug. Vjerojatno želeći pod svaku cijenu završiti smjenu ispred Fangia, plavokosi je Englez punom brzinom pretekao Macklina, skrenuo desno i naglo zakočio. Macklin, sporiji, ali i s daleko slabijim kočnicama, videći da će udariti u Jaguar, panično skreće ulijevo. U tom je trenutku zaostajao već pet krugova, a iza njega su nailazili mnogo brži Mercedesi Levegha i Fangia. Levegh je instiktivno podigao ruku – signal da nešto nije u redu – i time vjerojatno spasio život Fangiu, ali ne i sebi. Srebrni je SLR udario u Macklina i odletio u svoj let strave. Fangio nije kočio, niti on koji je bio iza Levegha nije imao vremena za to, kasnije je rekao da pri toj brzini nije mogao apsolutno ništa učiniti. Punom brzinom projurio je desno, između Macklina i Hawthorna, ostrugavši pritom boju s Jaguara!
Taj Jaguar međutim nije bio u svojem boksu. Nego četiri boksa dalje. Hawthorn ga nije uspio zaustaviti na vrijeme. Je li mu nesreća u retrovizoru odvukla pažnju? Ili je naprosto prekasno i presilovito kočio, izazvavši čitav slijed tragičnih događaja? Izašao je iz Jaguara, potresen, jecajući, tvrdeći da je on kriv. Macklin, izašavši neozlijeđen iz olupine, isto je optužio Hawthorna. No, Lofty England, vođa trkaće ekipe Jaguara, nije mario – poslao je Mikea natrag na stazu, da dovrši krug (vožnja unatrag je zabranjena) kako bi Bueb mogao preuzeti. Utrka je nastavljena, a pravi razmjeri nesreće još nisu nikome bili jasni. Ubrzo su postali, ali samo organizatorima, publika, čak i ako su stajali samo nekoliko desetaka metara dalje, nije bila svjesna ničega, osim da se dogodila nesreća u kojoj su eliminirana dva automobila. Organizaori su odlučili ne prekidati utrku, kako bi bolnička kola imala lakši prolaz, ceste bi bile blokirane satima da su svi ledatelji najednom krenuli kući. Prijevoz mrtvih i ranjenih i ovako je trajao satima, telefonske linije u čitavoj regiji bile su zagušene, vijest se počela širiti medijima. A utrka je i dalje tekla. Bueb, po očekivanju nije mogao pratiti Mossa, a i Kling u preostalom Mercedesu ubrzano je sustizao Jaguare sve do 1:45 u noći, kada se Mercedes povukao iz utrke.
Bila je to ispravna odluka. Prošlo je samo deset godina od rata. Da su nastavili i pobijedili, novine bi bile prepune naslova tipa «Bešćutni Nijemci pobjeđuju preko mrtvih tijela Francuza». Ovako su pokazali i pijetet i dignitet. Iz Stuttgarta nije stigla direktna naredba o povlačenju, samo pitanje trkaćoj ekipi: «Što ćete napraviti sutra u 4 popodne, na kraju utrke? I, štogod učinili, kako će to izgledati?» Izgledalo bi užasno, kao što je izgledalo i ovako, uz pobjedu Jaguara. Ne bilo kojeg. Onog posade Hawthorn-Bueb. Danas, kada gledamo sliku Hawthorna kako ispija šampanjac na kraju utrke, to nam se čini krajnje bešćutnim. Tada, nije bilo tako. Utrke su bile opasne, ginulo se redovno, a i organizatori su sakrili razmjere nesreće od timova i vozača do kraja utrke. Zašto je oni nisu prekinuli nakon što su vozila hitne pomoći obavila svoje, nikome nije jasno. Jasno je samo da se nakon ljeta 1955. automobilizam zauvijek promijenio. Nekoliko zemalja zabranilo je utrke odmah nakon nesreće, u Švicarskoj zabrana stoji i danas! U Dundrodu, u Irskoj, nekoliko mjeseci poslije Le Mansa, u istoj su utrci poginula trojica vozača! I Mercedes i Jaguar na kraju su se te sezone povukli iz utrka. Ipak, to je vrijeme danas prošlost, a promjene su počele prije točno pedeset godina. Počelo se brinuti o sigurnosti publike, vozači svjesno riskiraju život, ali s gledateljima nije i ne smije biti tako. Jedan od najvećih inovatora na području sigurnosti, zanimljivo, jest John Fitch, Mercedesov vozač koji nikada nije dočekao da zamijeni Levegha u automobilu s brojem 20... Boksovi u Le Mansu odijeljeni su ogradom od staze za utrku 1956. Put k sigurnosti počeo je nakon 11.6.1955, ali po kojoj cijeni?
Post je objavljen 06.08.2006. u 22:54 sati.