Marketing
Jeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeee upoznala sam napokon Tošea Proeskog!!!!!
Napokon nakon 3 duuuuuuge godine želja koje je bila prva na listi velikih i teško ostvarivih se ostvarila. Joj taj čovjek me očarao. Možda pišem kasno jer se to dogodilo 1. lipnja ove godine. Al' moram pisat o ovome... Jednostavno to je bilo nešto najljepše u mom popriličnom dosadnom ,depresivnom životu. U Rijeci su bila 2 koncerta. Prvi je međutim bio 23.veljače sa Tonijem, i slatkić je bio samo gost. Naravno to svi znaju uključujući moga brata, koji je morao napomenuti da sam samo zbog njega, mog Tošića, došla.
Dan prije se trebao održati nekakav miting za fanove sa Tonijem i Tošeom, ali Toše nije stigao doć... bila sam na rubu plača... imala sam nekakav čudan osjećaj olakšanja, jer moje srce bi teško moglo izdržat vidjet takvog anđela.
Ušli samo u dvoranu i odmah je počelo prepipavanje za pištolje, noževe... LJUDI BUDIMO REALNI TKO BI RANIO TOŠEA??? Takvi ljudi kao on se rađaju jednom na 100 godina.
I danas se sjećam što sam rekla frendici (linkici) ako budem našla čovjeka kojeg ću voljet više od njega, iz ovih stopa se udajem.
Najgori dio koncerta je bio kad mu se mulica dignula na stage. Bila sam bijesna, brat je rekao: «Ajoj sis' nemoj poludit, vidim da ti iz ušiju dimi»...
Ma kužim da ga ljudi vole, ali sam tako posesivna, čuvam svoje... to nije moje, I know.
Joj taj čovjek je nevjerovatan, naprosto ga obožavam. Sutradan od prvog koncerta provela sam u grču, jer sam tijekom njegovog nastupa imala tremu, kao da ja nastupam u dvorani mladosti, a ne moj Tošić.
Moram napomenut da je to bila poprilična vježba za moje mišiće ( da mi takva svaki dan). Takvu bol u trbuhu nikad nisam imala, bila je neizdrživa.
Nedugo zatim sam saznala za drugi, da je spektakl godine upravo on.... njegov samostalni koncert. Znate onaj filing kad dobijete na lotu... ne? Ni ja,ali upravo sam to tako doživjela. Intenzivno, privrženo. Moja frendica Linkica mi je već u ožujku rekla da se to sprema, a ja ko' ja imam samo optimizma za druge, joj nisam vjerovala... ma da neće moj šečerić doći.. ma ne...
Po jumbo plakatima koji su bili gradu sam doslovce plazila... sve male sam otkinula, i sad su u mojoj privatnoj zbirci...
Takav se jedan jumbo našao na putu do škole. Moje prijateljice su me odjednom počele izbjegavat... ne znam zašto možda jer sam ga pozdravljala, i pjevala malo glasnije «srce nije kamen, da ga samo baciš....».
Došao je i TAJ DAN, odnosno dan prije 31. svibnja bio je opet zloćudan miting. Saznala sam preko frendica koje znaju da sam lunnytick za njega.
Odmah sam se spremila i sa linkicom krenula u «rat» na Tošeov autogram. Bila sam mirna dok mi nije došlo do glave, pa vidjet ću ga, blizu će mi bit... NAPOKON, NAPOKON, vikala sam iz petnih žila.
Došle smo sat prije, i naoružana plakatima, markerom, cd-ima, ulaznicama, nestrpljivo sam ga čekala... skoro zaboravih kupila sam mu poklon. Pošto znam da obožava majku Tereziju, koja je makedonka kao i on, kupila sam mu knjižicu sa njezinim spisima, i drvenu golubicu.
Trgovina Dallas bila je spremna za tog zlatnog goluba, ne moram ni napominjati da me u trgovini svi znaju kao pomahnitali fan, ali sve je ok...
Netko je popriličo hladno najavio njegov dolazak. Peh koji me hvatao ponovo me je zarobio crkle su mi baterije od aparata... ni ne moram vam govorit da sam pretrpila «LAGANI» nervni slom. Ali ponovo me spašava frendica, kupujući mi baterije. Kasnije je brat malo ostao bez zraka kad sam mu lagano stavila ruke na vrat.
A kad se pojavio.. obasjao je sobu, svijetlo je zasjalo, i naravno počela sam histerizirat: «ne mogu vjerovat, ne mogu vjerovat», govorila sam živčano dok sam bila stišnjena u kut zbog prenapučene prostorije. Joj, joj joj.....
Dok sam čula kako fotoaparati škljocaju, napokon sam došla do njega.svima je dijelio puse.
Sve moje rekvizite je marljivo potpisao. Pošto sam bila apsolutno u ekstazi počela sam pričat ko navijena: « kako da govorim na vi ili ti, za Vanči potpišite... ups potpiši. Pričao je, mogu reći puno samnom, smiješak nije skidao, pozvao me je na koncert, ne videći da upravo potpisuje ulaznice.
Dala sam mu poklon i rekla ovo je za vas ups tebe, od srca. Škljocnuo me je fotoaparat, dok smo bili u tom momentu. Vidjela sam kako mu se oči sjaje, prekrasne smeđe oči, mogu reć stvarno najljepše, jer se vidjela lijepa dobra duša, ogledalo duše što drugo.
Dobila sam i pusu, joj njegova neobrijana brada, odjednom sam ga,pazite sad, za lice lagano uhvatila i na veliko iznenađenje ljudi upitala a drugi obraz...? naravno poljubio mi je i desni... a mogao je i ugrist... (pa imali on, ili ne pjesmu tko ti to grize obraze...?) nije dugo ostao žurio se na tv « R kanal» , i kad mi je došlo do glave što sam napravila, počela sam tulilt ko' malo dijete od sreće...
I spektakl godine je 1. lipnja počeo. Bila sam u drušvu sa bratom i Linkicom. Jadnog brata tjeram na sve koncerte samnom,pa je i ovaj bio u planu... i da mi se naravno oduži za crknuti fotoaparat...
Na ovom koncertu mi je bio sadašnji, sad bivši dečko, koji se škicao okolo sa mulicama, dok sam ja kako on to lijepo kaže hipnotizirano gledala Tošea... koja ljubomora....
Njegov glas i pojava mi je bio doživotni san, melem za dušu, osjećala sam se kao da lebdim.. lagano. Nešto tako savršeno rijetko se događa...
Kad su se svi počeli pentrat po pozornici, začuđeno sam pitala Linkicu : «kako to da mene neće»? šmrc, «ma sve ti to Vanči, ide na vezu», rekla mi je utješno....
Dehidrirano sam se njihala 3 sata naravno u prvom redu, dok me je redar tjerao da se maknem sa ograde.
Posebno mi je u sijećanju ostala pjesma «You can leave your hat on» , na koju sam se dignula na ogradu i počela skidati. Pa tako ide pjesma.. možda me stvarno hipnotizirao... neka je...
Mogu reć da sam mu privukla pažnju... Njegove oči zbunjeno su se našle na meni. Jedva čekam snimku koncerta. Nadam se da će se to vidjet... ha, ha, ha...
Da ne govorim koliko je ljudi dobilo propusnice, i naravno došli na stage, dok to nije zabranila menadžerica.
Događaj koji je obasjao u novinama bio je taj, da smo mu počeli apsolutno sve bacati... sjajila, narukvice, maramice, ja sam mu bacila češljić... i to je osvanulo u novinama... držao ga je cjelu pjesmu, a ja sam se zadovoljno cerila.
To je bio kraj, šmrc. Bilo je prekrasno, svršeno, nezaboravno. Dečko me je usput pozdravio, sa velikom ljubomorom u očima... joj pa što onda obožavam slatkača Tošea?
Linkica i ja smo se napile toliko željene vode i stigle kući. Ah Tošić mayne... I dandanas ga sanjam, snivam... uf. Bilo kako bilo ovo je nešto najljepše u moj životu....... Drago mi je da postoji... što živi... želim da bude sretan.. jer tako dobri ljudi to definitivno zaslužuju...
Post je objavljen 06.08.2006. u 15:19 sati.