"Čudno je
kako malo je potrebno da budemo sretni
i još čudnije
koliko često nam baš to malo
nedostaje!"
(Ivo Andrić)
Je li ovo zaista istina? Tražimo li mi u suštini previše?
Ili nas samo prožima strah da ćemo neminovno ono
što imamo izgubiti pa u silini tog straha kao da želimo
da upijemo što više? Gubimo li u svemu tome onda iz
vida ono što već imamo?
I kako se ponašati kad smo obasuti takvim nečijim
osjećajem? Trebamo li bježati? Plašiti se? Pomoći?
Tako puno pitanja, razmišljanja,
ali kad stanem na tren i pustim da osjetim samo ono
najbitnije onda nestanu sva ta pitanja i strahovi
jer...
tako valjda treba da se osjeća LjUBAV
Post je objavljen 06.08.2006. u 01:01 sati.