iako sam ovaj dio opisala pišući o ruđi, on je i dio aničine prošlosti.
svoju srednju kćer pavlu dao je za ženu, vjerojatno bez njezine privole, već bolesnom trgovcu nikoli boškoviću u 17. godini. može se nagađati razlog, jer bošković nije bio ni osobito bogati trgovac ni osoba posebnog ugleda. štoviše bio je prznica, o čemu svjedoče dokumenti u dubrovačkom arhivu. živio je najprije u unajmljenoj kuci na busovini, a onda je kupio vlastitu u ulici provaljenoj, koju kasnije nazvaše imenom slavnog mu sina ruđera.
bilo je to vrijeme nakon potresa u kojem je došlo do strašnog demografskog pada, gotovo dna. broj građana i plemstva pao je na granicu biološkog minimuma. uz nikakav izbor ili odabir ženika, bettera je udao kćer za već, u to vrijeme, bolesnog 30 godina starijeg trgovca, koji je bio primljen u bratstvo lazarina samo dvije godine prije vjenčanja.
iz tog braka rodit će se osmero djece, petero od njih u tijeku očeve potpune oduzetosti.
anica i ruđer najmlađi, ostat će cijeloga života u vrlo tijesnoj obiteljskoj povezanosti iako su im se životni putovi razdvojili. od sve boškoviceve djece samo je jedna kćer zasnovala obitelj. sin stjepan se, pomračenog uma u groznici, objesio.
anica je živjela nakon očeve smrti s majkom i bratom božom, prvim od pet sinova nikole boškovića.
vrlo čvrsta vjera pobožnost, ljubav koju je prema njoj gajila majka i nešto stariji ruđer, usmjerili su aničin put k bogu. majka je bila i ostala uzor (doživjevsi stoti rođendan), dok o ocu nije nikad govorila, niti se nikomu povjeravala, čak ni ruđi s kojim je bila u stalnom kontaktu.
pisma, koja su rezmjenjivali osim što su održavala neprekinutu bratsku povezanost, predstavljaju i svojevrsnu kroniku obitelji bošković.
Post je objavljen 05.08.2006. u 22:09 sati.