Sedma podrazina; najniže nebo
Taj najniži pododio nebeskog svijeta, kamo djelovanje naše siromašne krojačice uzdizalo objekte njezine prijašnje skrbi i brige, ima kao svoju glavnu karakteristiku ljubav za obitelj ili prijatelje, svakako nesebičnu ali obično nešto uzane prirode. Ovdje se moramo čuvati mogućnosti da krivo ne shvatimo. Kad se kaže, da ljubav za obitelj dovodi čovjeka na sedmu nebesku podrazinu, a religijska predanost na šestu, ljudi sasvim prirodno koji put misle, imaju li oba ta svojstva jako razvijena u sebi, da će vrijeme što ga ima da sprovedu u nebeskom svijetu podijeliti izmedu tih dviju podrazina, ponajprije provodeći mnogo vremena u sreći usred svoje obitelji, a onda prelazeći na narednu podrazinu, da tamo iscrpe duhovne snage što su ih izvili svojim devocijskim težnjama.
Tako se međutim ne događa, jer u takvom slučaju, kako smo mislili, čovjek bi se osvijestio na šestoj podrazini, gdje bi se našao u društvu s onima koje je toliko ljubio, u najvišem obliku predanosti što ga je mogao razviti. Pa kad o tom mislimo, sasvim je razumno, jer čovjek koji može da izrazi religijsku predanost upravo kao i obiteljsku ljubav, sigurno je nadaren posljednjom vrlinom u još višem i širem razvojnom opsegu nego li onaj, čiji je um osjetljiv na utjecaj u jednom samo smjeru. Isto pravilo vrijedi uvije; viša razina može da uključi uvijek svojstvo nize razine kao i one naročito svoje, i biva li tako, gotovo svi njezini stanovnici pokazuju ta svojstva u većoj mjeri, nego li duše na nizoj razini.
Kad se kaže da je ljubav za obitelj karakteristike sedme podrazine ne smije se misliti da je ljubav omeđena samo na tu razinu, već da je čovjek koji se poslije, smrti nađe na toj razini takav, u čijem je karakteru ta ljubav bila najvišom osobinom, uistinu jedinom koja mu je dala pravo na nebeski život. Ali ljubav daleko plemenitije i više vrste nego li išta što se može vidjeti na toj razini, može svakako da se nađe na višim podrazinama.
Jedno od prvih bića, na koje su istraživaci naišli na toj podrazini, daje tipični primjer njezinih stanovnika. Čovjek je za života bio mali trgovac; bez duševnog razvitka ili kakova naročitoga religijskog osjećaja, vec tek obični pošteni i poštovani mali trgovac. Bez sumnje da je išao u crkvu redovno svake nedjelje, jer to je bilo uobičajeno i pristojno, ali religija mu je bila neka vrst tamnog oblaka, koju on nikad nije razumio zato, što nema nikakve veze sa radom svakidašnjega života, pa je i nikad nije uzimao u obzir kod rješavanja njegovih problema. Zato nije imao nikakve duboke predanosti koja bi ga sigurno mogla uzdići do naredne podrazine, ali je za svoju ženu i obitelj imao tople osjećaje u kojima je bilo mnogo nesebičnosti. Stalno je na njih mislio, pa je od jutra do mraka radio u svojoj sitnoj trgovini više za njih nego li za sebe, i zato nakon izvjesnoga vremena što je bio proboravio na astralnoj razini, te se napokon oslobodio tijela želja koje se raspalo, našao se u najfinijem pododjelu nebeskog svijeta, okružen sa svima koje je volio.
Nije bio ništa veći umnik ili visoko duhovni čovjek, nego li je bio na zemlji, jer smrt ne donosi sa sobom tako brzi razvitak te vrste, okolina u kojoj se našao sa svojom obitelji nije bila vrlo profinjena, jer je bila pretstavnikom samo njegova najvišeg ideala , o nefizičkom uživanju za žvota, ali ipak je bio toliko srećan, koliko je uopće mogao da bude, pa kako je stalno mislio o svojoj obitelji više nego li o sebi, bez sumnje je razvio nesebične značajke koje će mu se ugraditi u dušu kao trajna osobina, pa će se opet pojaviti u svima njegovim budućim životima na zemlji.
Drugi naročiti slučaj, je slučaj čovjeka koji je umro dok mu je jedina kćerka bila još mlada. Ovdje u nebeskom svijetu bila je uvijek uza njega i u najboljem stanju, a on se neprekinuto bavio time, da joj je stvarao sve vrsti lijepih slika o njezinoj budućnosti. Drugi je slučaj mlada djevojka, koja je razmišljala o mnogostrukom savršenstvu svog oca, izmišljajući mu mala iznenadenja i nove radosti. Zatim neka Grkinja koja je provodila vrijeme vrlo udobno sa svoje troje djece, jedno od njih bio je Iijep dječak u kojem bi uživala zamišljajući ga kao pobjednika na oblimpijskim igrama.
Osobito značajna oznaka te podrazine, za vrijeme od zadnjih nekoliko stoleća bila je ta, što se mogao tamo da nađe vrlo velik broj Rimljana. Kartažana i Engleza, a to poradi toga što je kod Ijudi tih naroda temeljna aktivnost njihove nesebičnosti nalazila oduška u obiteljskoj ljubavi, dok se ovdje razmjerno manje nalazi Hindusa i Budista, jer kod njih pravi vjerski osjecaj obično neposrednije ulazi u dnevni život, i prema tome ih dovodi na višu razinu.
Svakako, da među slučajevima koje se promatralo, postoji gotovo beskonačno mnogo raznolikosti: njihovi pojedini stepeni napretka obilježeni su osobitim stepenom sjajnosti, dok razlike u boji daju osobine koje je razvilo dotiečno lice. Neki su umrli upravo u najvećoj snazi svoje ljubavi, tako su se uvijek bavili licem koje su voljeli, isključivši potpuno sve ostalo. Zatim ima i drugih. koji su bili gotovo divljaci, na primjer, neki Malajac, vrlo nerazvijen čovjek, (na stepenu kojeg bi strućnm označili kao stepen niskoga trećeg razreda pitri-a) stekao je malo iskustva nebeskog života u vezi sa kćerkom koju je ljubio.
U svim tim slučajevima im je tek dodir nesebične ljubavi dao njihovo nebo, zaista ako sve to oatavimo po strani, ništa od djelataosti njihova ličnoga života, ne bi moglo da se izrazi na toj razini. U većini primjera koje se opazilo na toj razini, slika ljubljenoga lica je daleko od savršenstva, pa se prema tome pravi ego ill duša prijatelja koju se voli može tek slabo da izrazi kroz njih, iako je i u najgorem slučaju taj izražaj mnogo potpuniji i mnogo više zadovoljava nego li ikada na fizičkoj razini. U zemaljskom životu vidimo na taj način samo svoje prijatelje, poznajemo samo onaj njihov dio koji nam je sličan. a druga strana njihova karaktera za nas praktički ne postoji. Nas promet s njima, i naše znanje o njima ovdje dolje, znači nam vrlo mnogo, često su to za nas najveće stvari u životu, dok zapravo taj promet i to znanje mora da je uvijek veoma nedostatno, jer i u vrlo rijetkim slučajevima gdje možemo uzeti, da poznamo čovjeku potpuno, niegovo tijelo a i u dušu da ga znamo, to je još samo dio njega, koji se za inkarnacije javlja na tim nižim razinama što ih možemo da upoznamo, dok daleko više iza toga postoji u realnom egou kojeg uopće ne možemo doseći. Doista, kad bi nam bilo moguće direktnim i savršenim gledanjem mentalne razine da vidimo najprije cijeloga našeg prijatelja kad ga sretnemo iza smrti, vjerojatno je, da ga ne bismo mogli prepoznati; sigurno je, da on uopće ne bi bio ono drago lice za koje smo prije mislili da ga poznajemo.
Treba razumjeti, da velika ljubav koja jedina dovodi čovjeka u nebeski život drugoga, je vrlo jaka sila na ovim višim razinama — sila, koja dopire do duše omiljenog čovjeka, i izazivlje od njega odgovor. Prirodno je, da bisitrina tog odgovora, količina života i energije u njemu, ovisi o razvitku duše onoga koga se voli, ali nema slučaja gdje odgovor ne bi bio savršeno realan koliko god je najviše moguće.
Svakako da se do duše ili ego-a može potpuno doći tek na njegovoj vlastitoj razini na jednoj od arupa podrazina mentalne razine — ali barem smo joj mnogo bliže u ma kojem stanju nebeskoga svijeta, nego li smo ovdje, i zato uz povoljne prilike možemo tamo o našem prijatelju znati mnogo više nego li bi ikad mogli ovdje, dok i pod najnepovoljnijim prilikama smo tamo svakako mnogi bliže realnosti, nego li smo ikada prije bili.
Dva faktora treba uzeti na um kod razmišljanja o tom predmetu — stepen razvitka svakoga lica što dolazi u obzir. Ako čovjek u nebeskom životu ima jaku ljubav i neki razvitak duhovnosti, načiniće jasnu i vrlo savršenu misaonu sliku svoga prijatelja onako kako ga je poznavao — sliku kojom se na toj razini duša prijatelja može do znatne mjere da izrazi. Ali da se potpuno okoristi tom prilikom, potrebno je da je i sama ta duša vrlo napredovala u razvitku. Stoga vidimo da postoje dva razloga poradi kojih pojava može biti nesavršena. Slika koju razvije preminuli čovjek može biti tako nejasna i neuspješna, da se prijatelj, pa makar i dobro razvijen, može tek malo njome da okoristi, a na drugu ruku, kad se i načini dobra slika možda prijatelj nije dovoljno razvijan da se može njome da posluži.
Ali u svakom slučaju osjećaj ljubavi dosegne dušu prijatelja, i ma kakav bio njezin stepen razvitka, ona odmah odgovara prelijevajući se u sliku koja se pojavila. Opseg do kojega se pravi čovjek može njome da izrazi ovisi o dvjema napomenutim faktorima — na prvom mjestu o vnsti razvijene slike, a zatim je kao drugo, koliko se duša može time da izrazi, ali i najslabija slika koja može da se načini, svakako je na mentalnoj razini, i stoga je ego može lakše da dosegne nego li fizičko tijelo što se nalazi čitave dvije razine niže.
Ako je Ijubljeni prijatelj još živ, on će svakako biti posve nesvijestan ovdje dolje na fizičkoj razini o tom, da se njegov pravi ja raduje toj dopunskoj objavi, a to ni na koji način ne djeluje na činjenicu da je ta pojava realnija, i da se više približuje njegovom pravom ja, nego li ovom nižem koje je uopće sve što većina nas može za sada da vidi.
Zanimljiva je stvar da čovjek može odjednom da uđe u nebeski život od više svojih preminulih prijatelja, pa može tako da se istovremeno javlja u svima tim različitim oblicima, upravo tako kao što upotrebljuje svoje fizičko tijelo na ovoj razini. Taj pojam ne zadaje teškoća onome koji razumije odnos razlicitih razina medu sobom, njemu je baš tako lako da se javlja u više takovih nebeskih slika odjednom kao što je i nama, kad smo istovrememo sebi svijesni da više različitih čestica vrši pritisak na različite djelove našega tijela .
Jedna razina prema drugoj stoji u istom odnosu kao što se jedna dimenzija nalazi prema drugoj; nijedan broj jedinica niže dimenzije ne može nikada da bude jednak nekom takovom broju više dimenzije, a na isti način nijedan broj tih pojava ne može da iscrpi snagu ego-a koji se na sve to odaziva. Naprotiv takovo objavljivanje pruža mu kasnije znatnu priliku za razvitak njegov na mentalnoj razini — priliku koja je direktni rezultat i nagrada prema djelovanju zakona božanske pravde za vršenje izvjesne akcije, ili poradi osobina koje su izazvale takav izljev ljubavi.
Iz svega toga jasno je, da sa razvojem čovjeka postaju prilike u svakom smjeru sve veće. Nesamo da prema svom razvitku može više da privlači ljubav i poštovanje mnogih, i da mu tako stoji na raspolaganju mnogo jakih misaonih slika na mentalnoj razini, nego se i njegova moć da se ocituje pomoću svake od njih, kao i njegova osobina da ih prima, brzo povećava njegovim napretkom.
To je vrlo dobro prikazano u jednostavnom slučaju kojeg su nedavno opazili naši istraživaoci. Neka majka koja je umrla prije 20 g., ostavila je za sobom dva dječaka s kojima je bila tijesno povezana. Prirodno je, da su oni bili najistaknutiji likovi u njezinom nebu, i ona je mislila o njima kako ih je ostavila kao dječake u dobi od 15 ili 16 godina. Ljubav koju je ona tako neprekinuto prelijevala na te mentalne slike, djelovala je kao dobročinstvena snaga koja se prosipala na odrasle ljude u fizičkom svijetu ali nije na oba djelovala u istoj mjeri, ne zato što bi njezina ljubav bila jača prema jednom nego li prema drugomu, već zato što je bila velika razlika u životnoj snazi njihovih slika. Treba razumjeti da majka nije mogla da vidi razliku. Ona je na oba jednako gledala i jednako im željela sve što je mogla, ali oči istraživalaca su vidjele da je u jednu od tih slika mnogo više uliveno žive snage nego li u drugu. Istražujući uzrok toj interesantnoj pojavi pronališli su, da je u jednom slučaju sin postao obični poslovnio čovjek, ni na koji način naročito zao, ali nikako duhovan, dok je drugi postao čovjek sa visokim nesebičnim težnjama i znatnom profinjenošću i kulturom. Njegov život je bio takav, da je razvio mnogo više svijesti u duši, nego li život brata, pa je viši ja prema tome mogao potpunije da oživi sliku njegovih mladih dana koju je njegova majka stvorila u svomu nebeskom životu. U nju je preliveno više duše, i tako je slika postala jasnija i življa.
Dalje istraživanje je otkrilo mnogo sličnih primjera, i jasno se vidjelo da duša, čim je razvijenija u duhovnosti, tim potpunije može da se izrazi u takovim pojavama koje mu je pribavila prijateljeva ljubav. A takvim potpunijim izražajem može iz te snage ljubavi da crpi sve veći probitak kad se posredstvom tih misaonih slika izlijeva na nj. Kako duša raste, postaju te slike njegovim potpunijim izražajem, a kad dosegne razinu Majstora, onda ih svijesno upotrebljuje kao sredstvo za pomaganje i podučavanje svojih učenika.
Jedino tim smjerom može svijesno da se razvija promet između onih, koji su još zatvoreni u fizičkom tijelu, i onih koji su već presli u nebesko carstvo. Kako je rečeno, duša može sjajno da prosijava kroz svoju sliku u nebeskom životu prijatelja, a opet u svojoj pojavi na ovoj razini, putem fizičkoga tijela može duša da ne bude sebi nikako svijesna svega toga, te smatra sebe takovom, da ne može da razgovara sa svojim preminulim prijateljem. Ako je pak ta duša razvila svoju svijest do stepena ujedinjenja pa stoga može da upotrebljuje sve svoje snage dok je još u fizičkom tijelu, može tada i da ustanovi, iako još za mutnoga zemaljskog života, da se ipak nalazi s licem u lice sa svojim prijateljem kao prije, te da joj smrt nije udaljila čovjeka kojega je ljubila, već joj je samo otvorila oči za sjajniji i dalekosežniji život koji se uvijek nalazi oko nas sviju.
Pojavom svojom dotični bi prijatelj bio nalik onomu obliku što ga je imao za vrijeme zemaljskog života, samo nekako neobično uzvišen. U misaonom tijelu, kao i u astralnom, postoji reprodukcija fizičkog oblika unutar izvanjskog ovoja, čiji je oblik određen likom kauzalnog tijela, tako da se čini kao neki oblik gušće magle okružen rjeđim takovim maglenim slojem. Za cijelog nebeskog života se ličnost posljednjega zemaljskog života izrazito sačuva, i samo onda kad se svijest konačno povuče u kauzalno tijelo, uroni osjećaj ličnosti u individualnost, i čovjek se po prvi puta nakon toga silaska u inkarnaciju stvarno izržava kao pravi i razmjerno trajni ego.
Katkad se pita, da li na mentalnoj razini postoji neka svijest o vremenu, o promjeni noći i dana, o spavanju i budnom stanju. Samo buđenje u nebeskom svijetu je lagani početak njegova divnog blaženstva u umnom osjetilu kad čovjek počinje da živi na toj razini a samo spavanje je postepeno uronjavanje u ugodnu nesvijest kad dođe kraj tome životu.
Još na početku nam je opisan kao neka vrst nastavka svih najsretnijih sati ljudskoga života, stotinu puta pojačanih u blaženstvu, iako ta tvrdnja ostavlja mnogo poželjnoga ( kao što i moraju sve definicije na fizickoj razini) ipak je bliže istni, nego li pojam o danu i noći. Kako se čini postoji beskonačna raznolikost u sreći nebeskoga svijeta, ali promjene spavanja i buđenja nisu dio njegove osnove. Prigodom konačnoga dijeljenja misaonoga tijela od astralnog, obično nadolazi vrijeme potpune nesvijestice, razlikujući se samo dužinom vremena u širokim odsjecma sličnim onom, što obično slijedi nakon fizičke smrti . Buđenje iz toga do aktivne mentalne svijesti mnogo naliči buđenja od noćnoga sna. Baš kao i kod buđenja u jutro čovjekom često prolazi duž neko vrijeme silno ugodno mirovanje, za kojega je svijestan sebi osjećaja radosti iako je um još nepokretan, a tijelo gotovo bez nadzora, tako i biće koje se budi u nebeskom svijetu prolazi najprije manje više duži period jakoga blaženstva koje se postepeno povećava, prije nego dosegne potpunu aktivnost svijesti na toj razini. Kad mu svane osjećaj toga čudnog veselja, ispuni mu ono cijelo područje njegove svijesti, a kako se postepeno budi, nalazi se okružen svijetom koji je napučen njegovim ideajma, što prikazuju oblike koji odgovaraju podrazini ,kuda ga se povuklo.
Post je objavljen 05.08.2006. u 21:26 sati.