Dragi blogerski prijatelji,
Stvarno je vrijeme da se malo javim, da vas pozdravim i zahvalim na vašim javljanjima i pozdravima. Nema me neko vrijeme, a zapravo se nisam maknula od mojeg kompjutera. Pratim pomalo što se događa, ali zaista ne stižem pisati ovdje. Pišem, ali na drugom mjestu, stvari za koje sumnjam da bi nekoga zanimale, zapravo mislim da ih nikad nitko neće baš pažljivo ni pročitati.
Ovih dana nije mi se baš ništa lijepoga ni zanimljivoga događalo. Osim što sam malo u praksi provjeravala Marfijeve zakone. Ako zaboravite jednom ponijeti mobitel (koji vam uglavnom služi da pozovete pomoć na cesti), vaš automobil će baš toga dana odlučiti stati nasred ceste i to u šumi. Naravno da nemate pojma što učiniti pa nakon što dobro zaprljate ruke, lice i odjeću, stavite trokut par metara iza vaše krepane krntije, krenete lijepo pješke, najprije kroz šumu pa po žarkom suncu moleći boga da vas netko od ludih vozača još i ne udari (o stopiranju nema govora). E onda treba smisliti kako dovući krntiju u selo pred kuću prijatelja. Ako ostane u šumi, za par sati naći ćete je u najmanju ruku bez sva četiri kotača. Ako vam auto ostane bez ulja, ne brinite! Puknut će i crijevo za vodu pa ćete ostati i bez vode! Ako ne znate koga pozvati, ne brinite! Ionako nemate mobitel. Ako benzinska stanica više ne radi, ne brinite. Ionako ste zaboravili ponijeti (i) novčanik (možda bi mi dali ulje na lijepe oči)! No dobro, to je prošlo.
Sjećate se posta u kojem sam hrabro objavila da sam se zaljubila? E pa moja nesuđena ljubav jučer me je obradovala posjetom. Jako se proljepšala i jaaaako je narasla. Kad se taj ljepotan digne na zadnje šape (prednje nasloni na moja ramena), glava mu je negdje petnaestak centimetara iznad moje.
U Puli je ona nesnosna sparina popustila, danas je lijep vedar dan. Sasvim ugodan za one koji se ne misle micati od radnog stola.

Post je objavljen 05.08.2006. u 12:50 sati.