Stajao sam tamo, kod vrata. Kod tih prokletih vrata koja su mi prouzrokovala tolike boli, tolike patnje. Gledao sam, pokušavajući pronaći svijetlo kroz mrak. I ugledao sam ju-neonsku svjetiljku, posljednju nadu u ovim trenucima jada i samoće. Krenuo sam prema njoj, moja jeans jakna se lepršala prolazeći kroz struju mraka i vjetra. Krenuo sam prema toj svjetiljci, ubrzao sam, osjećajući nešto. Nakon par sekundi sam ga i čuo. Znao sam da je on. Trčao sam prema svjetlu, ali mrak me je sustizao. Okrenuo sam se u trku i ono što sam vidio me je zaprepastilo. Mračna silueta mi se približavala. Dolazila je sve bliže krugu svjetla neonske svjetiljke, I konačno je stala unutar njega. Ono što sam vidio me je potaklo da pokušam viknuti kroz svoje napaćeno grlo, ali nisam uspio. Moje vlastito lice me je promatralo iz mraka, ali strašnije, izobličeno, nakazno, demonsko. Crne oči su bile ispunjene gorućom krvi, slina bijela i gusta poput kreča se cijedila is grotesknih usta, sporo dahtanje i hriptanje dok su mu nabrekle žile pulsirale... i tada je skočio na mene, a ja sam brzo i svojega unutarnjega džepa izvadio......
Ups krivi blog
no dobro sada mace
Post je objavljen 05.08.2006. u 02:24 sati.