Nisam često nalazio riječi
da zahvalim dobrim ljudima
koje oko sebe gledam i kojima
dodijavam sa svojim izmišljenim
teškim vremenima i prevelikim
nebitnim problemima što inače
uopće ne zaslužuju to ime.
Nekad bi opet tih riječi bilo toliko da sam
ih mogao pakirati kao svizac čokoladu
i tada me opet nitko nije shvaćao onako
ozbiljno i iskreno kako sam htio.
Često sam za neke ljude
imao premalo vremena.
Dani su prekratko trajali,
noći prebrzo završavale.
Samo sam htio provesti
što je moguće više vremena
u njihovom društvu.
Ove nabacane riječi mene sporedno dotiču
jer sam samo onaj koji plete te mreže
i baca ih na podizače raspoloženja
što neminovno uvjetuju osmijeh.
Nekad u snovima sanjam da leže pored mene
sve predivne žene što se zaustavljaju na putu
kojim nesigurno kročim bez pravih riječi i tad
grlim jastuk kao da su sve one u tom usnulu
i grotesknom trenutku. Nikad nisam rekao
baš sve što sam trebao reći i sad previše
mislim na sve te gluposti što podliježu
drugom zakonu termodinamike i onoj
izjavi o dvije stvari koje su beskrajne.
Samo sam htio provesti
što je moguće više vremena
u njihovom društvu.
Jer svi su me odreda učili
kako cijeniti male stvari
što su oko mene.
Koliko god se činilo da svizac
još nije zamotao čokoladu
uvijek iznova pokušavam
utvrditi gradivo.
Dani su još uvijek prekratki,
a noći prebrze. Sva sreća
da sam uvijek učio sasvim
svojim tempom.
Post je objavljen 04.08.2006. u 18:57 sati.