Slike pjescane oluje u Damasku proslog travnja
Sjecam se khamsina u Lattakiji kao ruzicasto-zute magle koja bi na svemu ostavila sloj najsitnijeg pijeska. Znala sam da je negdje "iza nas" pustinja, kao tajna koja se samo naslucuje, zabranjena, prestrasna za posjetu. Ali povremeno bi ona dosla nama, i mi djeca nismo mogli doci sebi od cuda kako bi se to pijesak uvukao u zatvorene ormare, u cipele, u kuhinjsku srebrninu, u mackinu korpu... Jos me sokiralo kad mi je netko jednom rekao da dok u gradu vlada sablasni narancasti mir, u pustinji vjetar neopisivo DIVLJA, pedeset dana. Taj kontrast--ovdje mrtva tisina, tamo neprekidno urlanje oluje--davao je pojavi osjecaj cudne prijetnje, nedefinirane opasnosti.
Mama mi je jednom kupila narukvicu "iz pustinje". Donijeli su je u grad lesinari koji patroliraju pustinjom trazeci izgubljene karavane i trgovce. Englezi kazu "finders-keepers".
Post je objavljen 04.08.2006. u 17:42 sati.