Kad me cijelu obuhvatiš svojim rukama,
Moja sreća je ogromna i meni dovoljna.
Ne trebaju mi ni skupi pokloni ni izlasci,
Da bih se uz tebe osjećala zadovoljna.
Kad razgovaramo, nema nikakvih ograničenja,
Riječi dolaze spontano i pričamo o svemu.
Nema straha, nema razmišljanja i suzdržavanja,
Otvoreno i slobodno odabiremo svaku novu temu.
I kad ponekad zaplačem, pa me upitaš što je
I usnama brišeš suze što se slijevaju obrazima mojim.
Priznajem ti, plačem od sreće sto postojiš, što te volim
I što te iskreno mogu nazvati jedino i samo svojim.
Povedi me u naše nedovoljno istražene noći,
Pokloni mi sebe, takvog kakav i jesi zapravo.
I ništa mi više ne treba u životu, osim saznanja,
Da sam u svojoj odluci i izboru pogodila i imalo pravo.