Ne volim šutljive i povučene ljude.
Možda je ružno to izreći ali ne mogu si pomoći, jednostavno je tako.
Ne volim ni ljude koji ne znaju slušati, možda čak i više nego ove prve.
Vjerojatno je glavni razlog tomu što sam ja tako stravično lajava po prirodi i što me zaista rijetki mogu ušutkati, no svejedno, nemam se što opravdavati, niti sama sebi.
Primjećujem kako vremenom evoluiram, razvijam se, rastem i odrastam. Sukladno tome, raste i taj apetit za elokvencijom i komunikacijom.
Mnoge od ljudi koji su me okruživali sam nekako pretekla tim rastom a ima i onih koji su ostali daleko iza mene, tamo negdje daleko u povijesti kad smo u jednom momentu bili na istoj frekvenciji.
Neki od tih ljudi se ljute na mene jer činjenica je da im posvećujem manje pažnje.
Možda nisam, odnosno vjerojatno nisam u redu što ih zanemarujem ali jednostavno ne mogu protiv sebe.
Ne mogu sjediti s nekim i lamentirati o stvarima koje su nam bile aktualne prije 10-ak godina, o ljudima za koje sam odavno izgubila interes i tome slično.
Zatekla me nedavno srdžba jedne osobe prema meni a vezano za upravo ovo o čemu govorim.
-Tebi se više ne da izlaziti sa mnom.
-Ma kakvi, to opće nije istina, ja volim tvoje društvo.
-Ali šutjela si, cijelo vrijeme si zvjerala okolo
[sve je u redu BM, broji do 10, samo polako]
-Paaaa, znaš, kako da kažem, nismo se dugo vidjeli pa te nisam htjela prekidati u komentiranju odjeće prolaznika i njihovih gabarita.
[A kad sam, pička ti materina skretala temu na štogod normalnije od ispraznih priča, uvijek je feedback bio " a gle nju, krvi ti isusove kol'ka je"]
-Imam osjećaj da ti se ne da razgovarati sa mnom.
-Ma nije, samo mi je valjda bio loš dan, bit će bolje.
[Nikad BM nisi znala lagat, face it.]
-Ti si sad fina purgerica, ne možeš se više spuštat na moju primitivnu razinu, jel?
[Ommmmmm, BM sve je u redu, sve je u redu, sve je u reeedu...1, 2, 3, 4, 5, 6, 7...]
-Da, bit će da je to to.
Gore od ovih emocionalnoispražnjujućih i emocionalno-elokventno-zaostalih jedinki su ljudi koji su na netu i recimo preko pisama elokventni a uživo mutave amebe.
Poznajem dvoje takvih ljudi i to, komodno mogu reći, vrlo dobro.
Mjesecima se dopisujemo preko raznih foruma, rasprave i diskutiranja s njima su FENOMENALNE, elokvencija ne da je na nivou nego kod njih zaista "imaš što pročitati", znaju slušati, znaju pričati, imaju smisla za pisanje i za, ono najbitnije, zainteresirati sugovornika.
Ali uživo...
Evo sad sam ja ostala bez teksta :D
Oni su školski primjer neelokventnih, sramežljivih ljudi.
Iznimnim naporima izvlačim iz njih riječi, trudim se smišljati razne teme o kojima inače ispišemo i po nekoliko stranica u Wordu po jednom postu, vozim slalome po vlastitom mozgu ne bi li odnekud ipak izvukla nešto što će ih zanimati.
Nakon tih susreta ja sam toliko prazna da bih se najrađe prištekala na pumpu za zrak, samo da malo dođem sebi.
I koliko god se trudila, ne nalazim objašnjenja u svojoj glavi.
Kako netko može biti toliko interesantan i elokventan pišući postove i mailove a uživo toliko prazan i dosadan?
Kako?
Post je objavljen 04.08.2006. u 14:55 sati.