Pregled posta

Jučerašnji dan.
Odlučila sam malo prošvrljati gradom obzirom da je malo zahladilo i lakše se diše pa treba to iskoristiti.
Ponosno sam kročila Korzom i osjećala se ovako:



Čemu zahvaliti za taj osjećaj?

Prije samog izlaska u grad slučajno sam nazvala jedan antikvarijat knjiga i upitala imaju li slučajno dvije knjige koje si već duže vrijeme želim pokloniti.
Kako su obje prilično stara izdanja i teško ih je naći nisam se baš previše nadala potvrdnom odgovoru.
Ljubazni gospodin koji mi se javio, nekoliko je trenutaka šutio, vjerojatno pregledavajući, do stropa visoke police i odgovorio mi: «Imamo obje. Koju želite, pa da vam je stavim na stranu dok ne dođete.»
Mislim da nije ni uspio postaviti pitanje do kraja, a ja sam već kao iz topa odgovorila: «Ne trebate stavljati na stranu, dolazim, za pola sata i uzimam obje! Hvala!»

Tako sam bila zadovoljna što sam ih konačno pronašla.
Kupila ja njih i idem gradom s dvije knjige od kojih svaka ima oko 700 stranica.
Osjećala sam kako sva ta slova i riječi, zaštićena njihovim koricama struje mojim bićem.
Mislila sam da svi oko mene vide koliko sam sretna zbog knjiga koje sa sobom nosim, a zapravo ih vjerojatno nitko nije ni primijetio.

Evo jedne male kapi iz mora riječi koje se u mojim novim (starim) knjigama skrivaju:

LJUBAVNI POKLON

Ubrao sam kruškin cvijet
i dao ga mladoj ženi.
Usne joj od neba rumenije,
nježnije od kruškina cvijeta.

Uhvatio sam lastavicu
i dao je mladoj ženi
Obrve njene još tanje su i tamnije
od krila lastavice.

Jednog je dana cvijet uvenuo
a lastavica odletjela
u modre planine.
Ali usne mlade žene još su rumene,
a tamne obrve nisu odletjele
sa njenih očiju.

Nepoznati kineski pjesnik