Marketing
Kako sam zbog Marka ostala bez daha
Znate ono kad vidite ogromno parkiralište na kojem su nacrtana parkirna mjesta i kad na upravo takvom i još polupraznom ugledate auto koji je zauzeo 2, a možebit i 3 mjesta? Obično pretpostavim da je riječ o uratku ili nekog lika koji izigrava kauboja (možda mu i čačkalica viri iz usta 
) ili ženskoj koja i nakon 10 godina vozačkog staža još uvijek nije savladala osnove. Ovaj post ne govori o njima, nego o nečemu sasvim suprotnom.
Neki sam se dan našla na rivi navečer. Bilo je točno 8 sati, a znam jer to je vrijeme kad "Marko Polo" isplovljava prema Dalmaciji. Oni koji bolje pamte i duže su ovdje sjetit će se da je ova fotografija (napravljena mojom rukom ) već bila na mom blogu, a prikazuje jedno prošlogodišnje isplovljavanje.
Priča počinje kada je iz dimnjaka broda krenuo crni dim i kada se u nekih par minuta prednji dio broda ("stručno" rečeno pramac ) spustio iz položaja koji omogućuje ulazak na brod u položaj koji osigurava sigurnu plovidbu i vraća brodu onaj pravi oblik. U tom trenutku "Marko Polo" je krenuo unatrag, ali ne zadugo. Nekoliko trenutaka kasnije je pred očima mnogobrojnih prolaznika, posjetitelja okolnih kafića i svih onih koji su mahali svojima ispraćajući ih na put, izveden manevar od kojeg doslovno nisam mogla odvojiti oči. U ono malo mjesta okrenuti brod od 100 i ne znam koliko metara za 180 stupnjeva je tako impresivno da vam riječima stvarno to ne mogu opisati. Zatekla sam sebe s onako poluotvorenim ustima i nekim valjda osmijehom kako gledam i gledam i pitam se kako nekome uspjeva takvu prelijepu, ali i ogromnu gomilu metala okretati tek tako. Lagano baš kao da to radite u kadi s malim plastičnim brodićem.
Nakon što se okrenuo, inercija je učinila svoje i na par trenutaka činilo se da se brod vraća u rikverc i da će pristati. Ali nije. Krenuo je prema naprijed, potrubio nekoliko puta i počeo se odmicati od luke prema završetku lukobrana i to tempom dovoljnim da svi koji žele naprave fotografije, mahnu svojima. I uživaju u trenutku.
U meni je bio neki čudan osjećaj. Jako dobar. Zapravo, nevjerojatno dobar. S laganom dozom dvojbe. Pitala sam se je li uzbudljivije stajati na obali i gledati ga onako velikog i moćnog ili pak naći se na njemu, gledati prema obali i uživati u vjetriću koji vam mrsi kosu. Nisam rješila dvojbu, jer ovo drugo nisam probala. Ne s Markom. A sve mislim da bih morala, usprkos neprevelikom, ali ipak prisutnom strahu od višesatne plovidbe.
Negdje sam čula ili pročitala da svi muškarci imena Marko odaju dojam snage, moći ... reklo bi se - prave muškosti. Ja bih dodala i ovaj brod na taj popis "moćnika".
p.s. Kako je, kada krene iz Rijeke, Split prva stanica "Marka Pola", koristim priliku da pozdravim 2 Splićana. Jednog kojeg bi se moglo opisati gotovo anđelom radi dobrote kojom zrači i Drugog kojeg se tako ipak ne bi moglo opisati. Nije da nije dobar, nego recimo da nije baš skroz anđelčić.
UPDATE
Sretan Dan pobjede i domovinske zahvalnosti uz VELIKO HVALA živim i pokojnim braniteljima koji su omogućili da imamo mir i Hrvatsku.
Post je objavljen 04.08.2006. u 10:43 sati.