Zivot je.
Penje se ka vrhu.
Samo me nervira ova vrucina i ova usahla zemlja!
Kako biti psihicki opusten i miran, kada se na ulicama samo vidi haos i nemir?
Kako, kada ne mogu da nadjem svjezinu zelenila i gustih suma, i tu se prepustim svom svijetu?
Odlucila sam da okrenem novi list.
Polako, ali sigurno.
Odlucila sam da budem bolja prema sebi, da se brinem o svemu, da udahnem slobodnog vremena samo za sebe! Mislim da zasluzujem nakon toliko vremena.
Mozda je na to trebalo misliti i ranije, ali bolje ikad nego nikad...kazu.
Uz nesigurne i teske slucajeve oko sebe, shvatam koliko imam snage u sebi...za bolji zivot, za bolju mene! Vidim sebe kao zastitnika, spasitelja, prijatelja...i to prija.
Prija jer na povrsinu tjera vrijednost...
I zar je samo trebalo okruziti se napacenim dusama, da shvatim koliko sam srecna u zivotu?
Koliko sam srecna sto imam 2-3 osobe koje me iskreno vole, koje zele da mi zivot naprave potpunijim, koje se trude...?
Zudila sam za velikim brojem prijatelja.
Zalila za glupim greskama iz proslosti. Jos uvijek to cinim ponekad.
Ali naucila sam zivim uz njih i zato sam mirna.
Shvatila sam da je zivot pun posrtanja i problema. Shvatila sam ja to odavno...ali cini mi se da nikada nisam u potpunosti vjerovala u to. Mislila sam da je svacije priznanje i simpatija ono sto je bitno u zivotu, ono sto je potrebno za unutrasnji mir. Trazila sam potvrdu pogresnih ljudi, a ponekad zanemarila one bitne i vrijedne duse, one koje su me cekale i nakon svih mojih lutanja i gresaka i opet cekale rasirenih ruku i toplog osmijeha, i pored svih mojih djetinjastih bubica, bile ubjedjene da sam vrijedna paznje i jednog osvrta!
Mozda sve to zvuci pateticno...
Ali sa ove strane ekrana jedno lice zraci pozitivnom energijom, lice nasmijano i lice smireno.
Lice koje je svjesno da i pored povremenih prepreka i plavih dana opet na kraju postoje dvije-tri stvari vrijedne paznje, par dobrih prijatelja i jedno veliko srce koje ga beskrajno voli.
Post je objavljen 04.08.2006. u 07:05 sati.