Marketing
Sveti župnik arški
Sv.Ivan Maria Vianney je jedinstven svećenik,uzor i zaštitnik župnika,jedan od najboljih svećenika svih vremena.Blagdan mu je 4.kolovoza.Bio je imenovan župnikom u francuskom gradu Arsu,gdje su ljudi posve se zapustili u vjeri,dok tamo nije došao on i preporodio to mjesto,tako da je postalo nadaleko poznato. Ars je i danas poznato proštenište u koje svake godine na grob svetog župnika dolazi velik broj hodočasnika, možda i do 300.000. Za veće je skupove sagrađena velika podzemna crkva u koju može stati velik broj vjernika. Zahvaljujući sv. Ivanu Vianneyju, mali je i neugledni Ars postao u Crkvi glasovito i poznato mjesto, i danas stjecište pobožnih hodočasnika.
Ivan Vianney rođen je 8.5. 1786., uoči Francuske revolucije, u Dardillyju kraj Lyona.U njegovom djetinjstvo,Crkva je bila proganjana,pa je potajno išao na vjeronauk,a prvu pričest,primio je u jednom štaglju,jer se nije moglo drugačije. Nevinost srca i duboka pobožnost bile su glavne značajke njegove duhovnosti.
Uočio ga je novi župnik i školovao ga.Problem je bio što je sv.Ivan jako teško učio,to mu je bila noćna mora,imao je veliku volju,no nije mu išlo. Nalazeći se u tjeskobi, poduzeo je hodočašće u La Louvesc na grob svetog Franje Regisa. Od tada je toliko napredovao u naukama da više nije upadao u malodušnost,makar se i dalje jako mučio i jedva nekako polagao ispite,latinski jezik mu je bio zadavao velike tegobe.No,uspio je postati svećenik.
Postao je pomoćnik svog župnika,koji mu je pomogao.Njih dvoje su se natjecali tko će biti bolji. No, dobri je župnik Balley doskora umro. Ivan ga oplakuje kao što je oplakivao svoju majku. Oplakao ga je g. 1817. kao svoga najvjernijeg prijatelja i najboljeg učitelja na svijetu.
Godine 1818., bio imenovan župnikom u Arsu. U toj župi nema mnogo ljubavi prema Bogu. Ne slavi se misa i sakramenti. Vianney je ostao na toj župi sve do svoje smrti 4. kolovoza 1859.Došao je tamo pješice,nije znao put pa je zamolio malog pastira i rekao mu:” »Mali moj, ti si mi pokazao put u Ars, a ja ću ti pokazati put u nebo.«Danas je na tom mjestu spomenik.
Ars je kod Ivanova dolaska bilo malo, vjerski posve zapušteno i zanemareno selo. Netko je o njegovim stanovnicima rekao da ih osim krsta ništa ne razlikuje od životinja.
Novi se župnik, uselivši se u siromašni župni dvor, dao odmah na posao, na obraćanje svoje župe, najprije strašnim pokorama, dugim noćnim satima molitve pred Presvetim Sakramentom, ozbiljnim i oštrim propovijedima. Veliku je brigu posvećivao i obnovi župne crkve. Njegov je stan bio najsiromašniji, hrana kuhani krumpiri, ali u crkvi je iz poštivanja prema Isusu želio da sve bude što ljepše. ljudi su ipak grnuli k njegovoj ispovjedaonici. On ih je znao ne samo dobro ispovjediti, već i voditi putem savršenosti prema Bogu. Mnogi su ga počeli pratiti i u Ars i tako je polako počeo onaj arški proštenjarski život, s mnoštvom hodočasnika, što su dolazili k svetome župniku na ispovijed.Godine 1855.g. došlo je k njemu oko 20 000 ljudi.
»Ars više nije Ars…«, mogao je ustvrditi i sam sveti župnik sa zahvalnošcu Gospodinu. Selo se preobratilo i postalo središte izvanrednog pastoralnog rada u kojem je njihov župnik dnevno znao provoditi u ispovjedaonici i do 12 sati, koji put i više. Taj je silni rad uznemirio i samoga kneza tmina, zloga duha, pa je kroz dulje vremena svetoga župnika po noći uznemirivao.
Jedna je od rak-rana Arsa bilo zanemarivanje svetkovanja nedjelje. Arški je župnik o tome svojim župljanima ovako govorio:
»
Ljudi su ga ipak poslušali i to se zlo u selu iskorijenilo.
Za dobro svoje župe sveti je župnik osnovao kuću Providnosti, neke vrste sirotište za siromašne i izložene djevojčice. Njima bi svako poslije podne održao vjersku pouku. Za njih je učinio i svoje prvo čudo: umnoženje brašna za potrebni kruh. Svojom jednostavnošcu, ljudskošcu, pa i humorom ponizni je arški župnik privlačio u Ars mnoštva.
Jednom je sv.Ivan imao ukazanje u kojem je vidio ljepotu ljudske duše,to je bilo poput ekplozije ljepote i svjetla,koje je nadilazila svako ljudsko poimanje,i umro bi da ga Bog nije održao na životu.
Svjedoci koji su svjedočili o njemu u postupku za proglašenje blaženim tvrde da je bila tolika navala oko njegove ispovjedaonice jer je čitao u ljudskim srcima. Jedan od njih kaže: »Držim da mu bez naročite pomoći Duha Svetoga ne bi bilo moguće odgovoriti na tolika pitanja koja su mu svaki čas postavljali. Mislim da ga je Bog u svim njegovim poslovima neprestano prosvjetljivao. To je moje uvjerenje.« Čitanje savjesti bilo je, dakle, dar koji je Bog dao svome vjernome sluzi da mogne što bolje obavljati službu ispovjednika i duhovnog vođe.
Iscrpljen teškim i dugotrajnim radom, oštrim pokorama i drugim patnjama svetac je umro od iscrpljenosti. Po njegovu zagovoru dogodila su se brojna čudesa pa ga je Crkva proglasila blaženim i svetim te zaštitnikom svih župnika
Post je objavljen 04.08.2006. u 09:02 sati.