Moj jadni comp nije imao net neko vrijeme pa nisam ni bila u mogućnosti napisati post. Ok, to je dio istine. Drugi dio je da nisam jednostavno imala pojma o čemu bi pisala. A sad je samo malo bolje. Jer mi se posljednjih dana vrzma jedna misao po glavi. Dobila sam neku čudnu potrebu da zagrlim stablo. Ali ne onako jednom kratko zagrliti i mahnuti mu u znak pozdrava. Ne, ne. Jedan duuugi zagrljaj kao što bi dali starom prijatelju kojem treba utjeha nakon što je izgubio veliku lovu na kladionici. Ili svom plišanom medi netom što ste mu prišili natrag oko.
Ali i želim hodati po kiši da mi se koža utopi.
Crtati do jutra dok me ne zaboli ruka i vid se ne zamuti.
Mirisati zrak kasno navečer.
Sjediti uz svjetlost svijeće i prebirati po stranicama neke stare, prašnjave, meko ukoričene knjige koju mama drži na najvišoj polici.
Polizati ostatke šlaga sa dna zdjele.
Uputiti turista na pravi put. Ok, to su već snovi jer i sebe izgubim za tren.
Post je objavljen 03.08.2006. u 16:50 sati.