Ovih zadnjih nekoliko dana nisam bila baš dobro. Previše toga mi se motalo po glavi, previše glupog razmišljanja, previše sjećanja na neke stvari iz prošlosti... znate kako je to. Život vam se napokon učini normalan i onda se pojavi neki duh noseći neko sjećanje, i onda vas to prati poput sjene, baca vas u stanja svijesti u kojima se ne želite naći. Krajnje neugodan osjećaj, to je to.
Ali, onda se dogodi nešto lijepo. Znate onu englesku „Every cloud has a silver lining“. E pa tako je nekako i meni bilo. Gotovo u trenutku potpunog gušenja pojavi se osoba koja nekako od običnog sumornog dana napravi nešto lijepo. I nekako sve one grozote ostanu u pozadini, i počnu ponovno ploviti ka skrivenim dijelovima mozga, čekajući opet moj tren slabosti i svoj trenutak slave.
Uglavnom, ono što želim reći je da ponekad, nenadanu sreću nalazimo na najneočekivanijim mjestima. Pojavi se kad nam je najviše potrebna i kad smo najslabiji.
U trenutku maksimalne opterećenosti glupim strahom, pojavi se kao eliksir hrabrosti, snage i nade da ipak neke stvari u životu vrijedi čekati, vrijedi olakati jer će smijeh koji iza dolazi biti milijardu puta ljepši...
Šteta, oduvijek sam bila preveliki sanjar.