I sad, ako postoji uteha,
ja nisam praštao dugove
i svakom sam vratio isto bar.
Hej, sada znam gde sam grešio
i gde sam, na žalost, bio gad,
a gde, na žalost, ne.
I da znaš, sve sam rebuse rešio,
ali ipak se ponekad
još zaletim na vetrenjače
Koji užitak… Šef na moru… cijela A-ova obitelj na moru. Konačno mir… Konačno da se opustim… Konačno da vidim kako nam je kada smo „sami na svijetu“… Konačno da shvatim… Da je sve to samo privremeno… I opet dvije solucije: poslušati glavu i otići… ili poslušati ono nešto smješteno nešto južnije… i… ostati… Nije bezveze ona- što južnije, to tužnije… Hm… Ma problem sam ja… Ta neka moja čudna karakteristika… da ne popustim do samog kraja… I često se pitam, volim li ja uopće ili je to neki moj inat?! Šta da je sve u redu?! Da smo se upoznali, zavoljeli u idealnim uvjetima?! Šta da je sve kako treba? Da li bi ja to izdržala ili bi mi bilo dosadno?! Ovako… tjeram inat… sebi… (da vidim koliko mogu izdržati pritisaka, koliko šutnje, koliko blizu mogu dopustiti da mi priđe onaj koji ne bi smio, koliko duboko dopuštam da uđem u nešto iz čega ću kada tada morati izaći… povrijeđena, slomljena… i da li ću uopće biti slomljena… još nisam bila…)… a tjeram inat i drugima… koliko god ona željela da joj se maknem od sina… E BAŠ NEĆU!!! Ma ko te jebe. Jedino kad ću se maknuti od njega je kad ću JA to htjeti… ili on. Ostalo ne priznam… Baš neću. Kul sam si… No dobro… da se vratim na pitanje koje me prati od kad znam za sebe… Da li volim?! Da li znam šta to znači?! Da bez nekoga ne mogu živjeti?! To mi je patetika… i patologija… Uvjerenja sam da se bez svakoga može. Ljudi ostaju bez roditelja, djece… i žive… A di ćeš veće tuge od gubitka roditelja ili nadživljenja vlastitog djeteta…? Da nekoga želim vidjeti često, da često mislim na njega…? Pa ni to mi nije neko objašnjenje za ljubav… Da se za nekog brinem, strahujem… ? Ni to. Gdje osjećam ljubav? U srcu?! Pa to je mišić… Šta se tamo može osjećati?! Musculfiber… U duši?! Ne kužim… To su sve neke pjesničke fore… Buni me to sve. Kad sam s njim osjećam se drugačije nego kad sam s nekim drugim, gledam ga drugačije nego ostatak muškog roda, ali to je trenutno. Da je neko drugi na njegovom mjestu isto bih tako osjećala… ili ne bih?! Koji sam ja košmar… Ma znam ja da nešto osjećam… i da mi nije sve jedno… i da mi je lijepo kao nikada do sada… i da li je to onda ljubav?! Možda… ali ja sam zamišljala da je nešto drugo…
Post je objavljen 03.08.2006. u 11:17 sati.