Iz stanice milicije na Urijama,gdje sam priveden,uputise me u logor KERATERM.Nisu mi saopstili nikakve razloge.
Pod oruzanom pratnjom bez rijeci sjedoh u kola.Prate me tri milicionera.Sofer upali i krenusmo.Noc je.Ulice puste i neosvjetljene.Kuce utonule u mrak.Samo se pogdjegdje kroz prozore vidi skrta svjetlost svijece.
Sta se to dogadja,pomislih.Ovaj svijet je poludio!Je li to rat?Ako je rat,zasto su svuda samo oni?Zasto pucaju i ubijaju?Zasto na svakom koraku tece krv uplasenih i neduznih ljudi?S kim oni to ratuju i zasto?
Automobil polako klizi ulicama Cirkin Polja i farovima razgoni mrak gust kao tijesto.Kuce se stisle i avetinjski cute.I gostionica"Grmec",cija su bljestava svjetla uvijek svracala nocne prolaznike na casicu,
utonula u crnilo noci,pusta i zatvorena.Ucini mi se kao da je svijet izumro,da ne postoji.Postojim samo ja i moji pratioci,tmurni i namrgodjeni,zabrinuti za sudbinu svoga naroda,kome sam i ja,i ne znajuci za to,postao krvni neprijatelj.
Sada mi bi jasnija slika njihove grubosti kada su dosli po mene.
Sjedili smo u mraku,okupljeni oko tranzistora i slusali vijesti.Vec odavno nema struje.Odnekuda dodje automobil i zaustavi se pred kucom.Izasao je Idriz,domacin kuce i brzo se vrati.Bio je blijed i uplasen.
-Tebe traze,rece mi.
Izasao sam i pokazao im osobnu iskaznicu.Pokazao sam i potvrdu u kojoj je pisalo da sam iz logora Trnopolje pusten i kao izbjeglica iz Kozarca smjesten u Ulicu Pavla Goranina broj 7,gdje sam se i nalazio.
-Ko ti je dao ovo?,ljutnu se sef patrole koji me je legitimirao.Druga dvojica su stajali kod automobila i budno pratili nas razgovor.
Rekoh,naglasavajuci svako ime koje je stajalo u potpisu,nadajuci se da ce me bas to zastititi.
-Znao sam,rece,a mrznja mu sa debelih usana predje na okrugle ispupcane obraze i stisnu se medju mutne i neispavane oci koje poprimise prijeteci opasan izraz.-To su sve lopovi,kao sto si i ti!Podji s nama!
Iza mojih ledja jauknu supruga i cvrsto me veza u zagrljaj.
-Sto places,rece on-cuvaj suze,trebace ti!
Sav naduven od pakosti,kao balon,koraknu naprijed.Uplasih se da ce ta mrznja u njemu eksplodirati,brzo odgurnuh zenu od sebe i podjoh s njima prema kolima.
U voznji kola naletjese na rupu i mi se dobro prodrmasmo.Sofer,crnomanjast covjek,sitog pjegavog lica,
opsova socno i poce motati volanom lijevodesno.
-Svaki put naletim na nju,kao da sam pretplacen.Sjebacu sva kola,rece pratiocima.
-Samo ti vozi,odgovori mu jedan od njih.-KOLA I ORUZJA IMAMO DOVOLJNO,TREBA OVU GAMAD ISTRIJEBITI.
Ove rijeci me udarise svom svojom tezinom i ja se poceh smanjivati u sjedistu i uvlaciti u sebe kao puz
u svoju kucicu.
Na ulazu u KERATERM doceka nas straza,pogleda i propusti do prijemne kucice.
Dok je sef straze upisivao moje podatke,strazari me detaljno pregledase.Uzese mi novac iz novcanika i prsten sa ruke.Jedan omanji strazar,zarastao u bradu i kosu,iz koje vire samo dva sitna oka,krenu da me udari.Sef straze,visok golobrad momak ga opomenu.On se okrenu,a u ocima mu osta neiskaljen bijes.
-Majku mu,bas nocas nemam srece!,procijedi kroz cupava usta svom drugu koji je stajao pored njega sa automatom uperenim u mene.
-POLAKO,BRALE,BICE VREMENA,odgovori mu ovaj,sa istom mrznjom u ocima.
Sef straze me povede preko dvorista.Cim krenusmo doceka nas mrak.On koraca ostro,dugim koracima,jedva ga sustizem.
-Ulazi ovdje,nadji sebi mjesta!,zapovijedi vojnicki...
Post je objavljen 03.08.2006. u 11:58 sati.