Došao je i dugo isčekivani dan susreta sa Dorom i trenutak kada sam opet morao pogledati u velike zelene oči koje sam zaljubljeno gledao punih 13 godina, a sad se bojim da ću ostati zaleđen od tog pogleda. Dogovor je nalazimo se na pol puta na trajektnom pristaništu u Brestovi gdje ću ja preuzeti malu.
O.K. sve je teklo po planu. Čak se i Plavuša okuražila i pridružila našem susretu. Pri silasku s trajekta Dora mi je poletjela u zagrljaj. Djete je u tim trenutcima izbezumljeno od sreće, dvije najvažnije osobe u njenom životu na istom mjestu, kakvo oduševljenje. Cobra je povela svog novog pratioca. Ima peh, frajer joj se zove isto ko i ja. Posao smo obavili brzo i čisto. Zahvalili smo se na pozivu mog imenjaka da sjednemo i popijemo s njima cugu pod isprikom da se vračamo istim trajektom.
Za Doru je to bila prva vožnja trajektu, prvi boravak u kampu, spavanje u kućici, vožnja gumenjakom, skakanje s mosta.... Po dolasku je odmah isprobala je sve krevete i naravno za svoj izabrala onaj najveći “bračni”. Bile su tu razne opcije razmještaja ali u svakom slučaju bi Plavuša trebala spavati daleko od mene. Do noći smo uspjeli rještiti dilemu gdje netko spava i da je krevet na katu ipak preopasan za nju.
Dora je umiljato dijete no vrlo proračunato i kad hoće uzima sve i dobro zna kada se treba ulizivati a kada gaziti. Onaj tko ne zavrijedi njezino povjerenje teško će s njom na kraj. Nakon tri dana Plavušu je dovela do suza.
Djeca su prekrasna stvorenja ali imaju jednu manu, uporno žele odrasti. Ja želim zauvjek ostati dijete. Nema ljepšeg od iskre u njihovi očima dok otkrivaju svijet i nema veće nagrade od one koju će ti dati kada im pomogneš u tome.
Baš sam je u kampu učio kako da preskoči ogradu od 1,5 m:
- staviš nogu tu, pa ruku tu i popneš se, i onda s druge strane .... tako – demonstriram joj ja
- ali tata, imam u rukama školjke! gdje ću s njima? - pita ona
- ah, to? - uzmem ih i stvim joj u “grudnjak”
To joj se jako svidjelo, kad smo prešli na drugu stranu nije ih vadila još neko vrijeme. Kaže ona meni:
- tata... ti si baš.... neznam kako se ono kaže...
- dosjetljiv? – pomognem joj ja
- da, dosjetljiv! .... ali glupo dosjetljiv.
- GLUPO?!
- ma ne, ne. SMIJEŠNO dosjetljiv. – ispravi se ona
- a ha! super – zasjala mi je suza u oku
A tek biseri...
Jednu veće smo se odlučili zrihtati i opaliti šetnju po Nerezinama. Svi smo se lijepo obukli, našminkali, namirisali, a Dora je obukla svoju haljinu. Njezino sređivanje je podosta trajalo. Napokon smo krenuli i tako šečući stgli mi skoro do centra u vrevu šetaća kad ono Plavuša vikne:
- Šta??? Ali Dora.... a ha, ha, ha, haaaaaaa
- Šta je bilo? – pitam ja
- Pogledaj Doru!
Pogledam ja, a ono Plavušine japanke na Dorinim nogama. Umro sam od smijeha. Čak mi nije dozvolila ni da je slikam. Morao sam to učiniti na kvarnjaka... dok je izlazila iz auta prilikom zamjene obuće.
Priča pred spavanje
- Tata, ispričaj mi priču.
- O.K. – razmislim malo pa krenem:
- bili jednom u našem kampu 14 ludih mačića, koji su ostali bez mame i odgajala ih vjeverica na drvetu a hranili se tako da su cicali ovce. zvali su se Žarkko, Darko, Marko...... i tako mačići više nisu znali ni tko su ni što su jer su živjeli na drvetu a blejali ko ovce! čiča miča, gotova je priča.
U taj tren vani zableji ovca! muk i tišina.... valjda je zaspala... nakon 5 minuta:
- tata ja se bojim! –
Ajde sad ti tata lijepo lezi pored kćeri.
Joj ovo je predugačko!
Post je objavljen 03.08.2006. u 10:41 sati.