MALINKONIJA Strinić je s Poljuda doslovce preko noći otišao, a da nitko iz kluba o tome pojma nije imao. Istina, iz njegova tabora može se čuti kako mu je dopuštenje za famozni liječnički pregled dao trener Zoran Vulić koji je to, međutim, demantirao. Istina će se istjerati na čistac, a brzonogog ljevaka očekuje nimalo ugodna kazna koja bi trebala poslužiti i kao upozorenje svima ostalima kojima na pamet padnu slične "ekshibicije"
Hajduk je na nogama! Slučaj Strinić natjerao je klupskoga predsjednika Branka Grgića na promptnu reakciju. Ako je već Ivanu Perišiću progledano kroz prste (Anderlecht je sedamnaestogodišnjem Omišaninu sve izglednija opcija, pri čemu bi Hajduk na ime odštete, teške čak 200 tisuća eura, trebao odustati od nagoviještene tužbe UEFA-i), s drugim, dvije godine starijim Ivanom to se neće dogoditi. Njemu, naime, slijede sankcije.
Strinić je s Poljuda doslovce preko noći otišao, a da nitko iz kluba o tome pojma nije imao. Istina, iz njegova tabora može se čuti kako mu je dopuštenje za famozni liječnički pregled dao trener Zoran Vulić koji je to, međutim, demantirao. Istina će se istjerati na čistac, a brzonogog ljevaka očekuje nimalo ugodna kazna koja bi trebala poslužiti i kao upozorenje svima ostalima kojima na pamet padnu slične "ekshibicije".
A na pamet bi mogle pasti Ljubičiću, Pezi, Bačeliću-Grgiću... koji rade sa prvotimcima i radit će do daljnjega, ali samo pod uvjetom da potpišu ugovore s Hajdukom.
Situacija je, naravno, maksimalno komplicirana jer stipendijski ugovori omogućuju mladim igračima (njihovim roditeljima, menadžerima...) promjenu mjesta boravka, pa samim time i kluba, pri čemu Hajduk gotovo ništa ne može učiniti, osim galamiti.
Branko Grgić i njegov operativac zadužen za popunjavanje svlačionice Tomislav Erceg našli su se tako u bezizlaznoj situaciji. Naveliko proklamirani povratak Hajduka dalmatinskim korijenima zapeo je već na prvoj skalini, iznimno nadareni kadetsko-juniorski naraštaj (godište ’87.-’89.) osipa se iz dana u dan, a i oni što su ostali jedva čekaju otići.
Ivan Strinić je tako na stranicama "Slobodne" iskazao svoju privrženost bijeloj boji ("Grijeh bi bio otići, a ne zaigrati pred Torcidom"), da bi samo nekoliko dana kasnije digao sidro i zaputio se na toliko željeni europski Zapad. Počinio je grijeh, no kad pred očima zaigraju euri, sam će ga sebi vrlo lako oprostiti. A na tom potezu će mu i svi suigrači zavidno čestitati.
Ako poljudski čelnici žele zaustaviti ovaj čemerni klupski trend, ne preostaje im ništa drugo nego s tom djecom na vrijeme potpisivati ugovore. No, ne stipendijske, nego prave, profesionalne. To je jedini način da bi se kvalitetni igrači zadržali na Poljudu, pri čemu priču o ljubavi, odanosti i svim ostalim vrijednostima o kojima su godinama zborili neki drugi roditelji, treba što prije zaboraviti.
U klubu za tu svrhu, navodno, nema novca, a i strah ih je da bi profesionalni ugovori izazvali neželjenu reakciju u ostatku omladinske selekcije. Ipak, to je jedini način, klub pod hitno mora imenom i prezimenom odrediti čovjeka koji će odgovarati za rad sa mlađim uzrasnim kategorijama, čovjeka koji će reći "taj i taj" će biti pravi igrač te ćemo s njime potpisati profesionalni ugovor, a ostali neka čekaju ili neka, pak, slobodno odu. To bi trebala biti jedna od najodgovornijih funkcija u klubu te sukladno tome i jedna od najbolje plaćenih.
Dok se to ne dogodi, i dalje ćemo svjedočiti predsjednikovim ili direktorovim pucnjima kojima su jedini domet novinski stupci. Igrači su, naime, bez obzira koliko (ne)obrazovani bili, već naučili da su sve to ćorci koji im i uz najboljega strijelca naškoditi ne mogu.
Post je objavljen 03.08.2006. u 00:11 sati.