o lodovicu beccadelliju i njegovom književnom opusu, njegovom životopisu, djelovanju u dubrovniku, životu na šipanu, religijskom opredjeljenju, borbi za položaj unutar katoličke crkve i ostalim biografskim podacima bavio se kroatist i anglist josip torbarina.
upotpunjen prikaz njegovog životopisa i ispravak nekih pogrešaka torbarinina djela donijet će žarko muljačić u časopisu anali zavoda za povijesne znanosti hazu u dubrovniku; 39; 2001. (str. 217-260).
izvorni autorov znanstveni rad potkrijepljen je velikim brojem fusnota kojima tumači pojedine pasuse, izreke, pozivajući se na izvore, posebno osobnu korespodenciju beccadellija s prijateljima, familijom, odnosno službenim pismima i pismima čisto privatne naravi, koje potječu iz očuvane dokumentacije njegovog petogodišnjeg boravka u dubrovniku i na šipanu. usput muljačić obrađuje beccadellijevu biografiji, piše o njegovim aspiracijama, interesima, materijalnim mogućnostima, imanjima, prijateljima i zaštitnicima, neprijateljima, …, uvodeći mnoge poveznice imena važnih i manje važnih osoba i mjesta, koje su na ovaj ili onaj način pratile i usmjerile beccadellijev život, rad i djelovanje, projicirene kroz najvažnije datume povijesti europe njegova doba.
lodovico beccadelli (1501-1572) rodio se kao toskanski plemić u bologni. bio je prvo sin vrlo ugledne, ali gotovo posve osiromašene obitelji pomponija i prudenze beccadelli.
studij prava u rodnom gradu zamijenio je studijem humanističkih znanosti (književnost, filozofija i povijest) u padovi, zanimajući se još od rane mladosti za pjesništvo.
pola svoga života bio je svjetovnjak, ljubitelj umjetnosti, pisac i pjesnik ljubavne lirike. ne napuštajući nikad tu svoju prvu ljubav, kročio je u religijski svijet poveden interesom i nadom da će popraviti svoj dosta teški materijalni položaj i vratiti bar dio bogatstva svojoj osiromašenoj obitelji. u taj svijet uključio se dosta kasno (prvu je misu rekao u 53. godini života), prelazeći mnoge stepenice, uzbrdice i nizbrdice, od kojih je po njegovoj osobnoj procjeni bila i dubrovačka epizoda. no, također po istim tim osobnim kriterijima, ona mu je bila i luka spasa, koja mu je možda zbog političkih i crkvenih previranja očuvala život.
u tijeku crkvenog beccadelliejevog života, na petrovoj stolici izmijenilo se pet papa (prema njegovoj ocjeni samo troje je mogao smatrati prijateljima); to je bilo istovremeno pet različitih struja koje nose. ako ne plivaš u njihovom smjeru, lako se izgubiš. on sam je po svom uvjerenju pripadao liberarnijoj struji katoličke crkve, koja je unutra bila već dosta razrovana i rastrgana između, uvjetno rečeno, lijeve i desne opcije. tako bi se beccadellijevo mjesto moglo smatrati (današnjim političkim rječnikom) umjereno liberalnim. prema ocjeni crkve on je pripadao nikodemitima ili u prijevodu (muljačića) prikrivenim protestantima.
Post je objavljen 02.08.2006. u 23:57 sati.