Na putu svom, vrh snježnih gora popet,
Iako misli stale da me tješe
Michelangela i Rim vidjet opet
Taj odlazak mi ipak težak bješe;
A sada, kada sam već na dnu svog puta,
I širno more preda mnom je, i liti
Divljih gora iza mene, i čeljad ljuta:
Pomisli kako mora meni biti!
Hrabri me samo glas sto zna da priđe
S visoka te da u srce mi siđe
I reče: k nebu neka križ ti taj
Ko ljestve bude; i ako spasiš sebe,
Boravak sretan onda će za tebe
I Buonarrotija tvog postati raj
(Lodovico Beccadelli, 1556.)
---------------------------------------
Milošću i putem mnogih grdnih bola
Mi ćemo nać se u raju, o Monsignore:
No, prije smrti neće biti najgore
Vidjet se i sred tog plačnog dola.
Tvrd ako put i brda i more priječe,
Sastanak nov, duh nas se na let sprema
Pred svime; snijeg i led ga skučit neće.
Za krila misli lanca i spona nema.
Duhom sam s vama, a ronim ljute suze
Zbog mog Urbina, koga smrt mi uze;
S njim da je živ ja sad bih kod vas bio,
Jer k vama doći bijah naumio.
Drugamo smrt me njegva vuče; hiti
Moj hod gdje s njim ću skupa opet biti
(Michelangelo Buonarroti, iste godine)
eto što reći još o beccadeliju, osim preporučiti spomenuti muljačićev rad za više informacija o životu ovog humaniste, osobito nakon njegova napuštanja dubrovačkog (šipanskog) mirnog razdoblja.
napuštajući grad ipak s nostalgijom beccadeli je (piše muljačić) ispjevao vjerojatno svoj najljepši sonet Per la partita da Ragusa, najvjerojatnije dok je brod klizio po mirnim vodama uz obalu dragog mu Šipana.
"o otočići zbogom, vas ja volim i dubrovnik, tu diku ilirije".
Post je objavljen 02.08.2006. u 23:50 sati.