Stara fraza: Svaka djevojka čeka svog princa na bijelom konju.
Čeka nekog gospodina bez mrlje na karakteru i ovratniku, visokog, naočitog, širokih ramena, bijelog osmjeha i komunikativnog u društvu i štajasveznam.
Ali sve mi se više čini da nije toliko poanta u čekanju princa, koliko u tome da se svaka djevojka, pa čak i odrasla žena još od dana kad je bila bucmasto derište u zelenim samt-tregericama želi osjećati kao princeza.
Htjeli mi to sebi priznati ili ne, ima dana kad odustajemo od boljitka. Prestajemo se nadati realno nekoj promjeni jer shvaćamo da je nemoguće pobjeći od realnog stanja.
Ne mogu se odvojiti od blijede cure raščupane kose i trapavih pokreta, koju vidim svako jutro, podne i večer, u kojem god ogledalu se pogledala. Niti ne pokušavam to, već dugo.
Inače sam romantična osoba i padam na holivudska sranja. Ali u neku ruku često me i povrijede. Pozitivci su redovito lijepi i bez mane, a ako imaju neku manu, onda su to nečiji sidekickovi. Dragi i simpatični, ali gotovo aseksualni. Ili nesretno zaljubljeni, ali u konačnici filma režisera, druge likove i na kraju krajeva i samu publiku najiskrenije zaboli ona stvar za to.
O ovome sam razmišljala godinama, sve otkad sam postala svjesna toga kako se ljudi privlače i kako stvaraju veze i vezice, ali nisam znala uobličiti. Nisam znala kako da to približim ljudima.
U neku ruku jest logično i evolucijski opravdano da ljudi tako razmišljaju, ali u zadnje vrijeme se toliko opiremo nagonima i trčimo ispred njih, da još više upada u oči kada u nekim stvarima djelujemo kao životinje. Ne u pogrdnom smislu, već jednostavno tako. Selekcijski.
Kako spriječiti da se jedinke s nedostacima razmnožavaju i njihov genetski materijal širi u populaciji, te ju tako dovodi do slabljenja i istrebljenja?
Jedan od suptilnih podsvjesnih mehanizama koji ljudska vrsta posjeduje je taj da osobu s nedostatkom doživljava na bratsko-sestrinski način. Čak i ako nisu pretjerano bliski.
Drugi mehanizam, čijeg efekta su ljudi rijetko svjesni ukoliko im netko ne svrne pažnju na to, jest to da se osobe koje su drukčije zaista i doživljava kao DRUKČIJE. I to u tolikoj mjeri da se prema njima gradi drukčiji odnos koji često završava u slijepoj ulici jer, vjerovali ili ne, i drukčiji ljudi imaju prilično sličan način razmišljanja, a bogami i emocije. Ne zahtijevaju poseban tretman. Dapače.
O osjećaju fizičke i seksualne privlačnosti sa strane «njih» da i ne pričamo. Velik broj ljudi odbija uopće razmišljati o tome i ponaša se kao da ta potreba ne postoji. Kao da zadobivši ožiljke po licu nakon nesreće ili nakon amputacije dijela tijela gubiš sposobnost osjećati privlačnost ili biti privlačan nekome tko nema perverznih sklonosti. A ako si još k tome rođen s manom, to je nekima ravno tome da si se rodio bez genitalija.
Da li si neka osoba truda da razmisli o tome, često će tom pitanju pristupiti sa čuđenjem, pitanje će biti poluretoričko, odgovor uskraćen, a kontemplacija kratka. Kikiriki… zanimacija… a zanimljivo je i to da se od osoba koje izgledaju "normalno", ali imaju mentalnu retardaciju očekuje neki prosječan pogled na seksualnost i preuzimanje makar jednostavnijih uloga, iako je kod gotovo svih prisutan veliki deficit u shvaćanju seksualnog ponašanja, privlačnosti i pravila.
Efekti tih mehanizama nisu proporcionalni nedostatku, već je učinak često gotovo maksimalan. Kao da si naša podsvijest ne dopušta greške.
Oni bivaju prosijavani kroz fino sito bez opravdanog kriterija osim slobodnog izbora drugog čovjeka da bude izbirljiv.
I tako to funkcionira… žao mi je curice. Ti si samo sidekick.
Post je objavljen 02.08.2006. u 19:25 sati.