Marketing
Evala uvale...
Baba i pokojni dida iza drugog svjetskog klanja su objedinili familije Prižmić i Barčot. Tridesetak godina kasnije kad su otišli u penziju, davne sedamdeset i neke prodali su sve što su imali od zemlje u Veloj Luci i izgradili kućicu
u prekrasnoj mirnoj uvali udaljenoj 5 kilometara od nekoć drugog najvećeg mjesta na jadranskim otocima.
Loš ulaz u more za neplivače i makadam udaljen 200 metara od kuće nakon što su sagradili mol za dovoz građevinskog materijala u početku i nije ulijevalo neku nadu za masovni turizam – što ih je jako veselilo. Familija nadimka ´KapnoŞ (za što ni dan danas ne znam otkud vuče porijeklo i što znači), vjerovala je da je našla mir i lagano rezala sve veze sa svijetom. Dida bi tu i tamo i došao jednom-dvaput godišnje u Zagreb (pokupit štreberastog mulca sa sobom na dan kad bi završila školska godina), ali baba se ukorijenila i tek svakih pola godine otišla u Luku na frizuru.
Najviše sam uživao u ribanju i plivanju, a najviše se nervirao u pubertetu kad je do grada trebalo hodat sat vremena i prije toga rintat. A Lučanke se nažalost nikad nisu palile na znoj i vonj po ješki za vrše po kojoj sam smrdio i do sredine prvog polugodišta. Vremenom je u našu valu došla struja i telefon (koji pri svakom nevremenu nestanu na tri dana), voda unatoč obećanjima lokalnih moćnika koji su uredno trpali pare od predujmova u džepove – nije nikad, a signal za VIP se može dobiti utorkom i petkom kad prođe trajekt ili ga se može probat ić lovit ostalim danima osim vikendom i oko njega kod barbe Anteta na drugu maslinu sliva i pritom dobro pazit da se ne strmopizdiš na kokošinjac.
Civilizacija je odnijela i gro borova. Dugo mi je trebalo da shvatim da najljepši prirodni hlad u obliku borova ima i svoju lošu stranu u vidu jakog korijenja koje uništava crnu jamu te smole koja pogotovo ide na kurac jer uvijek kapne di ne treba, od nove majice do šajbe. Ali da mi danas fali ta prirodna ograda – fali. Nažalost, u valu je s vremenom došla i civilizacija u obliku novih kuća i primitivaca koji moraju autima doć ne samo do svojih kuća ili dvorišta nego do svojih ormara, pa su probili put na metar od mora, seljačine su krenule gradit trokatnice na deset metara od istog, a smeće, čikovi i pet ambalaža u moru i na obali postali su svakodnevnija pojava i od trpova, galebova i cvrčaka. Oaza se pretvorila u vikendaško naselje bez hlada, idila u stravičnu ciku Koruško-Štajerske dječurlije, a nekad osamljena laguna u parking za retardirane snobove s previše love koji sebe vole nazivati i nautičarima.
Svake godine se za ljetnih neverina, što od pulentade što od tramuntane – neki nesretnik koji ne zna svrgat sidro nađe u situaciji da mu škvadra s obale mora doć vadit brod na suho ili njega nosit u bolnicu jer frajer misli da ako ima 100.000 eura može uz novog Elana kupit i znanje o moru. Jednom ću vam ispričat (ko Boris Alk. Mutić u SAD-u – "A poslije ću vam reći nešto o Ravelliju...") kad smo Marko i ja završili na pola Italije kad nam je nešto vjetrovito brzo i nenadano potrgalo jarbol i ubacilo 200 litara mora u barku, i nadasve izbezumilo pristojnu Talijanku prisutnu na brodu kojoj smo obećali romantičnu vožnjicu s nemoralnim namjerama.
Kad sam imao 10, jedrilice
su mi bile zakon. Kad bi jedna uplovila u našu valu, bio je to praznik i plivali bi do nje od nevjerice i zavisti. Sad mi ih je pun kurac jer dolaze idioti koji ostavljaju smeće ili se iskrcaju na kopno s rasnim cuckima da se gospoda poseru pod moj bor, jer im ne odgovara mareta. Zgodno je vidit facu Digića kad mu doneseš netom izasrano govno njegovog ljubimca napiknuto na osti i iskrcaš mu ga na njegovoj jahturini... U ova dva dana su me još dodatno ispizdili time što je jedna jahta radila vatromet (50 metara od šumovite obale u srpnju na Korčuli – dobro da je murija došla za deset minuta jer bi ga osobno priklao – oni otvaraju šampanjac a mi s kantama čekamo da nešto počne gorit), a druga u ponoć odvrnula satelitsku i na sav glas gledala neku sapunicu. A akustika ko da se fukaš u Areni. I još su imali neke turbo ultra reflektore pod jahtom (da im se neko ne bi, ne do bog - približio) koji bi osvijetlili i Nou Camp, pa su hobotnice i lignje imale neviđene orgije.
U stvari serem. Priznajem da sam zavidan. Iako ni na jednoj od tih jahata nema mladih ni zgodnih žena, nego sve sam ofucani bradonja i obješene tete. Sad ih je upravo 24. Bar 12 će ih iskrcat smeće. Jednom sam, mislim da sam imao 7-8 godina, pod svaku cijenu htio uloviti morskog konjica. Plovio sam oko jedne koja je dizala sidro i pred nosom primjetio zanimljiv vijugav vretenast oblik koji je migoljio i zgrabio ga. Od tog dana mrzim jahte. I vježbam skakanje.
Mol pred kućom
se na Korčuli zove/izgovara most. DMJ ga je u jednoj pjesmi preimenovao u Barčot dok. Sagradio ga je dida sa susjedima iza privez barke koju je baba davno prodala i nama klincima za hitit ručnike na njega i za zalet u more. Barčot dok je do devedesete bio okupljalište ekipe moje generacije di se uz kolu i tablić iz godine u godinu polako ali sigurno prelazilo na pivu i loru, a umjesto jahti gledale sise. Od rata naovamo, Balkanijada se povukla i raju je zamijenila starija oronula klijentela koju se nikako nije dojmila moja godinama trenirana turbo lasta iz konjskog zaleta s preklopom nakon 1,4 sekunde zbog koje i danas imam pokoju friž na prednjem traktu.
Jutros sam se
tako digo i zbog štednje vode išao popišat u more. Na Barčot doku su ležale četiri rasne Švabice. Automatski sam uvukao onaj dio škembe koji se još da uvuć, zaletio se i ponosno skočio legendarnu lastu. Blebnuo sam u vodu malo ranije nego prije desetak godina (zbog kojeg dekagrama viška) i u dubini mora jureći otvorio oko. Nosom sam liznuo tri ježinca, neka zvjezdača je doživila multipli orgazam jer sam je izškakljao bradom, prsima i vrškom palca, pimpekom sam odlomio komad mrkinte, ali sam izronio živ i zdrav i još otplivao baterflajom barem 37 metara (Kazzo, najebo si). Onda sam ležerno lipsajuć te zatomljujuć hroptanje došao do mosta i pridigao se te tiho prošao kraj istih Švabica koje su izvodile i-pod fitness. Nisu me ni zamijetile, ali ja sam svoj paunov ples izveo kao da mi je opet 20 let. Baš sam bio ponosan. I otišao promijenit pelenu. Ne sebi.
Kao što sam već naveo, u našoj vali pije se kišnica. Vodovod je stao zajedno s idejom o hotelu pred dvadesetak godina i nešto manje kilometara. Zato bi svako, ali baš svako ko bi ikad legao na Barčot dok i vidio mene kako se spuštam niz samo 24 stepenice do mora - morao žicat vodu. ´Znate, krenuli smo jutros a sunce je jako i sve smo popili, a nigdje nema ni dućana ni birca...Ş ispričavali bi se, a ja bi se pentrao uz proklete 24 stepenice po zvizdanu i točio im vodu uz pižđenje babe koja bi zbog suše redovito u osmom mjesecu morala kupovati i naručivati vodu u vatrogasnim kolima iz Luke a ta bi imala ukus užeglog gatalinkinog prepucija. Mrzio sam ljudima nosit vodu, ali s druge strane – mislio sam da radim dobro djelo.
Tih osamdesetih baš i nije bilo plastike, a kamoli vode u plastici, pa je to donekle i bilo razumljivo, ali danas su me nakon dužeg vremena upravo Švabice žicale vodu. Nešto je puklo u meni. Vjerojatno bedara što se nisu pojavljivale zadnjih 20 godina kad sam mogo i smio, nego baš danas kad sam zapečaćen, isključen iz igre i s kopačkama punim sasušenog blata visoko obješenim na klin. Rekao sam da nema vode i otišao gore. Osveta je slatka stvar. Baš sam pička...
Danas idem pit u Plafa. Jedini pravi birc u Luci. Radi do 5. Erdinger pol litre 16 kuna. Imam slobodnu večer. Yesss... Najebo sam sutra, ali enivej. Konačno normalno ime za birc na obali, a ne Casandra, Casablanca ili Top Gun 2...
Rok je jeo sporije od Igora pa sam u bedu. Ali sad je na pripremama!
Sutra na Proizd. Svaka čast i Lokrumu i Biševu, ali nema ga niko. Najljepši otok na Jadranu!
Post je objavljen 02.08.2006. u 13:01 sati.