Marketing
Ozbiljno ili ono drugo?
Netko me ovih dana inspirira na pisanje... Dijelom svojim neshvaćanjem, dijelom nastojanjem da ipak shvati. A takve razgovore volim. Kad uši ipak nemaju zidove.
Ne znam zašto, ali neke osobe čitanjem ovog bloga zaključuju da je meni seks najvažniji.
Skroz krivo. :(
Kako odrediti s kime što možeš? Prepustiti se, ili odmah vjerovati vlastitom dojmu?
Kad nekoga upoznam, prije svega se nadam osobi zanimljivoj za druženje. To mi je najvažnije. Onoj s kojom imam o čemu razgovarati. Onoj s kojom slično dišem.
U takvu se mogu zaljubiti. Takva mi može postati važna. I tada mi je seks puno niže na listi prioriteta. Upoznavanje, pažnja, uživanje u druženju, to je ono što će od mene napraviti kenjkavog zaljubišku.
Tako obično izgleda početna faza. Kada znam tko mi je zanimljiv za to "nešto više"? ODMAH. Iliti jako brzo. Pri prvom susretu. Onda u tom susretu nema seksualnih aluzija, nema razmišljanja bi li se moglo negdje na nekom neasfaltiranom putiću završiti...
Ako završi s pusom - OK. Ne mora. Bitno je poželjeti ponovni susret. Bitno je da ja imam onaj feeling želje (iliti blage bojazni) da ništa ne pokvarim nekim glupim nastojanjima.
Duh i osobnost su mi važniji od tijela.
Ono što je tu specifično je da takva osoba postaje potpuno nezanimljiva ako se pokaže sasvim drugačijom. Netko od koga sam jednom očekivao mnogo a to nikako nije bilo moguće nije mi više zanimljiv ni za sam seks. Takva osoba postaje samo jedno razočaranje koje nastojim što prije zaboraviti.
Što neku osobu u mojim očima dovodi u položaj one s kojom se NE nadam ničemu ozbiljnom?
Prije svega nezanimljivost. Neki odbojni stavovi. Moje racionalno razmišljanje u slučaju da je premlada/prestara za mene (a bazirano na iskustvu i nekim stavovima).
Tada se nadam seksu. Jer više od toga nije moguće. Nastojim ne lagati da bih došao do njega. Nastojim dati do znanja da je on sve što me zanima.
Ali seks volim. I mogu tako. Iako to nije "ono pravo".
Mogu tako iz razloga što manjak seksa uzrokuje frustracije i seksualne blokade. Ne želim biti predugo bez seksa. Tu sam hedonist. Volim imati žensko tijelo u rukama i ne volim to pokvariti lošim osjećajima.
Da, frustracije uzrokuje i kada se ona nada da bi moglo biti nešto više. To je onaj često spomenuti "sindrom žrtve" kad one same od sebe naprave baš to. Žrtvu. Jer ne vjeruju izrečenom.
Imao sam prije nekoliko mjeseci jedan zanimljiv susret. Ugodnu večer uz razgovor, prijateljski i bez pretenzija. Završilo je seksom. Jer nam je tako pasalo. I rekao sam joj da ni slučajno zbog toga ne zabedira. I nije zabedirala. Ostali smo u prijateljskom kontaktu. Pričamo o njoj, o njenoj friškoj vezi, o njenim razmišljanjima, o meni i svemu što mi se događa...
Ja tu curu cijenim. Jer smo tu večer napravili ono što smo željeli i nitko od toga nije napravio dramu.
Večeras sam se osjećao usamljeno. Ne tijelom već duhom. I poželio sam nekog važnijeg. Nekog s kim ću se družiti i nadati se "punom paketu". Nekome tko jako brzo može postati jedina skroz važna osoba u mom životu. Ali nemam sada nikoga na vidiku.
Zato ću za par dana vjerojatno opet imati samo seks. Kojeg volim. Iako je samo utješna nagrada. Imam nekoga za to, nekoga s kim se može tjelesno uživati dok tako ide. I nadam se da to neće pokvariti nekom dramom.
Eto... Nadam se da je jasno napisano.
Možda je sve jasno iz pogleda na fotografiju... Mene ona asocira na nešto što želim. A to nije bicikl.
Post je objavljen 02.08.2006. u 01:30 sati.