Ponekad poželim okupati misli, prebrati sve moje radosti pa i sve moje poraze, za koje zapravo više i ne marim jer mi ništa u odnosu na vrijeme nježnosti ne izgleda kao poraz.
Sprema se oluja negdje u oblacima .. vjetar raznosi mene, vraća vremenu kada nisam doticala zemlju zbog tvojih riječi .. i bila bolja nego ikada.. kapi istine u sjećanju..
Istine pisane bojama izdajice.
I moja nezagrljena ljubav.
Zavedena nasmiješenom osmicom tvog imena, godina ili dvije u slovima, moja skrivena blaga, danas bezvrijedni svjedoci pucnja u leđa.
Riječi, kukavice, nestaju jednim delete dodirom, stranica po stranica.. neće me više zavesti.. ni u snu.
Post je objavljen 01.08.2006. u 23:47 sati.